Directioner || h.s.

5

~Vanessa Stives~

Ne znam zašto, ali nemam niti malo lijep osjećaj u vezi večere. Već od samog jutra imam mučninu i glavobolju. Ustala sam iz kreveta sa namjerom da zamolim Ariel da odgodi večeru. Ugledavši nju, nasmijanu i sretnu nisam imala srca postaviti takvo pitanje. Ponudila sam se da pomognem u 'pripremi'. Vjerovatno preuzbuđena par puta mi oštro naredi šta moram uraditi. Imala sam jaku želju da odgovorim, ali sam preskočila taj dio. Ne bi bilo svrhe. Samo bi se još naljutila na mene. Osjetivši snažnu bol u stomaku sjednem na trenutak. Ruku stavim na čelo. Tableta koju sam popila uopšte nije djelovala.

''Ustani. Nemamo čitav dan''

Prolazeći kroz hodnjik dva tri puta Ariel neprestano mrmlja kako se trebam više aktivirati. Neka bude sretna što sam se uopće i ponudila. Da sam ja rekla da će doći neko ko je meni bitan sigurno bi fino zatvorila vrata sobe. To je ono što sam naučila o Ariel. Gleda samo u svoju korist. Sasvim je uredu kao prijateljica. Od onih osoba je s kojima možeš razgovarati. Samo više voli kada neko njoj pomogne, nego ona njemu. I za malenu sitnicu očekuje mnogo za uzvrat. Ja za takve stvari ništa ne bih tražila zauzvrat. Ne želeći da ju slušam ustajem i sklanjam par zadnjih stvari za koje sam bila zadužena. Odmah po tome se zatvorim u sobu kako mi ne bi mogla još nešto staviti na leđa. Jedino što sad trebam je krevet.

...

Uspijem se probuditi pola sata prije vremena. Ne trudim se izaći iz sobe. Kad bih još jednom čula neku naredbu mislim da bih joj lagano sve sasula u lice. Mada, ipak sam odlučila da ću je poslušati i trenerku zamjeniti sa hlačama. Presvućem i majicu te se vratim na krevet. Tu i ostanem sve do zvona. Ariel ulazi prvo u moju sobu pitajući me jesam li spremna na šta ne odgovaram.

''Možeš proći''

Ovo joj nije trebalo. Kad se okrene zakolutam očima te krenem za njom. Stojim iza gledajući je dok se pokušava smiriti. Nezainteresirana sam, jako. Da li je to loše? Otvara vrata i u sljedećem trenutku ja postajem ta kojoj treba zraka. Imam priliku da vidim prelijepe zelene oči, veliki osmijeh koji otkriva rupice sa obe strane lica. Iste oči, iste rupice koje teško da su kad napustile moju glavu. Nisam ni primjetila kada se ovoliko uspio približiti pružajući mi ruku.

''Harry'' šarmantno kaže.

''Vanessa'' je jedino što uspijem izgovoriti.

Uputi mi osmijeh, a ja kao da prestanem funkcionirati. Šta ima u ovom ljudskom stvorenju?

''Harry molim te sjedi u dnevni dok mi pripremimo stol''

Klimne glavom i uputi joj jedan veliki osmijeh. Ona me odvuće u kuhinju ne dajući mi priliku da ga još jednom pogledam.

''I šta misliš?''

''Simpatičan je'' kažem.

''Samo?'' razočarano upita ''On je prelijep, prezgodan, šarmantan. Ma savršen je''

Zašto si me pitala za mišljenje kad već znaš kakav je? A možda sasvim slučajno več skoro dvije godine razmišljam baš kao i ti. Eh pa Vanessa sretno ti.

...

Za večerom je vladala neugodna tišina. Ariel i Harry bi razmijenili koju riječ, a ja svoj pogled nisam skidala s tanjira. Odmah poslije večere sam pobjegla u sobu s izgovorom da nisam dobro. To je i bila istina. Moja glavobolja i moja mučnina pomješane sa mojim osjećajima nisu bile dobar spoj. I ono hrane što sam pojela iz kulture, na kraju sam izbacila iz sebe. Suze su se neprestano spuštale niz moje obraze. Nisu prestajale, a ni ja se nisam trudila da ih zaustavim. Moji osjećaji su pobjedili. Bilo je samo pitanje vremena kada će me umor svladati.

...

U jutro sam se osjećala bolje. Imala sam kratkotrajnu glavobolju koju sam uspjela otkloniti tabletom za bolove. Puderom sam uspjela prekriti tragove suza i neispavanosti, crne kese ispod mojih očiju. Nisam imala nikakvu želju za doručkom. Čekala sam zadnju sekundu i kad više nisam imala izbora onda sam izašla iz sobe. Moja misao da su njih dvoje u kuhinji je bila tačna. Poželim im dobro jutro i uzmem jabuku iz zdjele sa voćem. Krenem izaći, ali Arielin glas me zaustavi.

''Možeš ići s Harryem. On će te odvući''

''Nema potrebe. Mogu ići pješke''

Prije nego što izađem iz kuhinje pogledam u njega. Imao je nesigurni osmijeh na svom licu. Kao da se nadao da ću prihvatiti ponudu. Žao mi je Harry.

...

''Vratila si mi više nego što je trebalo''

Lea, moja najbolja prijateljica i stalna mušterija mi govori. Odmahnem rukom, umorna. Za par minuta se završava moja smjena. Nemam više snage za razmišljati. Jedina stvar koja nije napustila moje misli danas je bio on. Harry.

''Vanessa čuješ li me? Možeš ići''

Glas mog šefa me probudi. Posramljeno klimam glavom i držim je spuštenom. Nikada se ovako užasno nisam osjećala.

''Nešto nije uredu?'' on pita.

''Sve je uredu''

Ne usudim se pogledati niti šefa, niti svoju najbolju prijateljicu jer oboje znaju da sam izgovorila jednu veliku laž.

''Poslušaj me. Uzmi sljedeću sedmicu godišnji. Odmori se, zaslužila si''

''Nije potrebno''

''Ovo nije bio prijedlog, ovo je bila naredba''

...

Vrpoljim se na prohladnoj klupi u parku dok moja najbolja prijateljica pokušava saznati šta nije uredu sa mnom. Nipošto joj ne namjeravam reći šta se sinoć dogodilo. Nije pošteno, ali kako da joj kažem 'Znaš Harry je sinoć ušao kroz vrata'.

''Zaljubila sam se'' kažem djelomičnu istinu.

Ne vjerujući u moje rijeći počne pričati o tome kako se ne smijem ovako ponašati zbog ljubavi te mi počne djeliti savjete. Pa možda bih i uspjela u tome da ne moram živjeti sa tom osobom sljedećih mjesec dana i gledati je ni manje ni više nego sa svojom cimerkom..