Directioner || h.s.

4

~Vanessa Stives~

Još jednom pogledom pređem po sada bijelim zidovima. Zatvaram kutiju u koju sam upravo stavila i zadnji komad tog papira. Ne trudim se sakriti svoj prazni pogled. Ne znam šta da osjećam. Koliko me god loših uspomena vezalo za ovo mjesto, tu su se desile i neke lijepe stvari. Iako sam u ovoj ustanovi završila zbog smrti svojih roditelja, ovdije sam stekla nešto najvrijednije. Prijatelja. Najboljeg prijatelja. Istina je da smo se znale posvađati, ali to je ništa naspram stvari koje smo činile jedna za drugu. Dugi noćni razgovori, 'spašavanje' postera, glasno pjevanje.., su neke od stvari koje smo znali raditi. Sve su to neke stvari koje su me činile sretnom ovdije. Lea je, nažalost, godinu dana mlađa od mene. Zato mora ostati ovdije. Najradje bih nju povela sa sobom. Prošlih mjesec dana sam tražila mjesto za boravak. Na vrijeme sam dobila informaciju da se po navršenju 18 godina moram 'odseliti', zapravo napustiti ustanovu. Usput hodajući kroz park našla sam oglas da neka djevojka traži cimericu. Uzela sam broj jer nisam imala šta izgubiti. Nazvala sam, i cijena koju smo dogovorile bila je sasvim dobra za moj buđet. Uračunala sam sve u moju platu u pekari. Bit će mi dovoljno da podjelimo najam, i da pomognem u mjesećnoj kupnji. Pored toga ostat će mi sasvim skromno za neke sitnice pored. Dalje školovanje nisam planirala. Imam osiguran posao. Bar za sad. Za oko mi zapadne jedan papirić koji stoji pored kreveta. Vjerovatno mi je ispao. ''With love. Harry xx.'' Pisalo je. Nasmješim se. Još jedna lijepa uspomena koja ostaje između ova četiri zida. Baš u ovoj sobi sam upoznala Čupavo stvorenje koje mi se uvuklo pod kožu.

''V taxi je stigao''

Lea stoji na vratima sobe. Ona uzima jednu, a ja drugu kutiju u ruke. Te dvije kutije su sve stvari koje sam imala ovdije. Žuti automobil stoji pored kapije. U isto vrijeme u gepek stavljamo kutije. Nakon toga se nalazim u snažnom zagrljaju svoje prijateljice.

''Čuvaj se'' kažem joj.

''Nemoj me zaboraviti.''

Odmaknem se od nje pokazujući osmijeh na mom licu. Nikada ne bih mogla zaboraviti na nju. U trenutku njen lik nestaje ispred mene. Pogledam ka podu. Ona se vraća u stojeći položaj. Papirić je u njenoj ruci. Baš onaj koji sam ja maloprije uzela s poda. Odtvori ga i vjerovatno čita šta piše. Osmjehne se i pruža mi papir.

''Čuvaj to''

Krenem odgovoriti, ali truba auta mi odvuće pažnju. Vozač je nestrpljiv. Sjedam u auto mašući joj. Bez ijedne progovorene riječi pružam vozaču papir na kojem je napisana adresa.

...

Stojim ispred zgrade u kojoj će od danas biti moj dom. Uzimam telefon, gledajući na sat. Pa, stigla sam na vrijeme. Nespretno uzimam kutije u ruke. Jedna na drugoj su i teško da vidim gdje hodam. Stan je na drugom spratu, a lifta nema. Jako polako se penjem uz stepenjice trudeći se da ostanem u jednom komadu. Uspjevam. Vrata Anderson. Aha, tu su. Kucam. Prekrasna djevojka smeđih očiju stoji sa druge strane.

''Hej ja sam Ariel. Ti si sigurno Vanessa''

''To sam ja''

Nesigurno se osmijehnem. Trudim se da izmaknem kutije koliko mogu da bi mogla otkriti svoje lice.

''Uđi. Pokazat ću ti sobu.''

Prvo smo otišle u moju sobu kako bi spustila kutije. Mala je, ali i lijepa. Meni je to sasvim dovoljno. Ostatak stana je također lijep. Prostran je. Bijeli zitovi i veliki prozori pružaju svjetlinu. Mislim da sam našla savršeno mjesto za boravak. Svakako i Ariel je jako zanjimljiva osoba. Imale smo jedan dug razgovor. Saznala sam da dolazi iz drugog grada, i da ima mlađu sestru. Također i da ima momka. Rekla je da će me upoznati sa njima prvom prilikom. Prijalo mi je njeno društvo. Gotovo da sam i zaboravila stvari koje stoje u dvije kutije iza vrata. Jednostavno sam odlučila to sutra uraditi. Krevet je već bio namješten. Iz kutije sa odječom sam izvadila pidžamu i neseser sa četkicom. Presvukla sam se i oprala zube. Krevet je jako udoban, udobniji od onog u domu. Ušuškam se pod jorgan stavljajući osmijeh na lice. Pa sretan mi rođendan.