Directioner || h.s.

7

~Harry Styles~

Ne mogu da vjerujem da mi je čitava tri dana bila ispred nosa, a je nisam primjetio. Držim njenu ruku u svojoj ne skidajući pogled sa narukvice. Kao da je jučer bilo. Kao da sam se jučer igrao sa tim malim predmetom, a prošlo je dvije godine. Još je lijepša nego tad.

''Čupavi''

Nasmijem se kada me podsjeti na nadimak. Svoj pogled premjestim na njene oči. Bože, prelijepe su. Skoro da sam se i izgubio u njima. Ona kao da ima u sebi neki magnet koj me neprestano privlaći. Toliko sam joj blizu i usne nam se gotovo spajaju. I onda me ona odgurne.

''Nemoj''

Suza se polako spusti niz njen obraz. Pustim njenu nježnu ruku kako bih joj obrisao mokri trag na obrazu. Kada se moj dlan spoji sa njenim obrazom, trnci prođu mojim tjelom. Da li je moguće imati ovakve osjećaje prema osobi koju vidiš drugi put u životu. Koju vidiš poslije dvije godine. Njeno tjelo se opusti i spusti glavu na moje rame. Pustim je da plače na mom ramenu, u mom zagrljaju. Neka se ispuše. Sada, u ovom trenutku dok je imam u zagrljaju, nije mi potrebno ništa drugo. I neka plače. Samo da je tu. Uporno pokušavam suzdržati svoje suze. Sada moram biti jak, moram biti muško za nju. Želim joj biti blizu. Želim je stalno držati u zagrljaju.

~Vanessa Stives~

Negov dodir mi je toliko godio. Bila sam u njegovom zagrljaju i jednostavno sam se pustila. Bio je jedina osoba kojoj sam se povjerila izuzev Lee. Bio je neko ko mi je odjednom postao važan. Iznenada. I nisam ga namjeravala pustiti. Ne sada kad mi je ovoliko blizu. Kao da sam odjednom postala sebična. Više me nije zanjimala Ariel. I dalje je ona bila tu u mojoj podsvjesti kao njegova djevojka. Samo mi nije bilo bitno da se što brže vrati i donese te tablete. Imala sam njega. Bila sam presretna. Vrijeme kao da je stalo.

...

Harry me je na vrijeme opomenuo tako da sam se na vrijeme umila i prekrila tragove suza na svom licu. Preostalo vrijeme prije Arielinog dolaska sam također provela u njegovom zagrljaju. Ovaj put je on bio taj koji me nije želio pustiti. I nije me pustio sve dok Ariel nije došla. Mada, ni to nije potrajalo dugo. Donjela je tablete i možda se svega sat vremena zadržala u stanu. Imala je zakazan termin kod frizera, a dogovorila je i kafu sa prijateljicama. Toliko o tome da joj je nedostajao. Mislila sam da ga neće pustiti da dođe do zraka koliko je bila uzbuđena kada je trebao doći, a evo je sad. Kako god. Neću se buniti. Biti u njegovom zagrljaju dok gledamo TV mi potpuno odgovara. Moja glava na njegovom ramenu. Obgrlio me je svojom lijevom rukom i igra se sa prstima moje lijeve ruke.

Koga ja lažem? Uopšte nisam gledala TV. Čitavo vrijeme sam gledala njega. Čupavo stvorenje. Proučavala sam svaku, i najmanju sitnicu na njemu. Sad kad sam imala priliku. Njegova kosa je porasla. Nespretno je pokupljena u preslatku punđicu. Imao je na svom licu dvodnevnu bradu koja mu svakako stoji. Zadnji put kada sam ga ovako gledala bio je praktično dijete. Nije da je sada nešto puno stariji, ali primjeti se promjena. Pogotovo na prelazu tih godina. Okrene glavu prema meni i nasmije se kada vidi da ga već gledam. Moji obrazi se zacrvene. Svojom slobodnom rukom lagano pređe preko mog obraza.

''Prelijepa si'' kaže mi.

Nasmijem se dok se moji obrazi još više zarumene. Par sekundi nepomično gleda u moje oči, a onda mi se skroz približi. Krene spustiti poljubac na moje usne, ali ja okrenem glavu. Brzim pokretom svoje ruke okrene moju glavu onako kao je i bila te uradi ono što je želio. Na početku mu ne uzvraćam poljubac, ali mu se pustim ne trudeći se da ga odgurnem. Par puta progunđa nešto i svojim pokretima me gotovo natjera da mu uzvratim poljubac. Što i uradim. Naizad ja bivam ta koja je prekinula taj spori poljubac. On otvori svoje oči. Poput bisera su. Prelijepe.

''Šta sada?'' pitam ga.

Hiljadu misli prolazi mojom glavom. Ne želim nikome biti nešto sa strane. Ono najbitnije, on ima curu.

''Možemo vidjeti kamo ovo ide?'' konstatuje upitno. 

''Želim da ovo uspije''

''Imaš djevojku'' kažem mu, jako ozbiljnim glasom.

''Jebeš djevojku kojoj je frizura bitnija od voljene osobe''

Kod izgovora ovog 'voljene osobe' prstima napravi znake navoda. Nezadovoljno frkne i vrati se leđima na naslon dvosjeda.

''Nije ona loša'' kažem mu kako i jest.

''Postoji li ikakva mogućnost da ne pričamo o njoj sada?''

Slegnem ramenima i složim se sa njegovom idejom. Lijepo nam je i ne trebam ovo pokvariti sa svojim dugim jezikom. On ipak primjeti da nisam načisto sa ovom temom i kaže mi da će prekinuti sa njom čim mu se ukaže prva prilika. Uspije mi izbrisati u ovom trenutku nepotrebne misli iz glave. Ispriča mi šta se prethodno dešavalo u filmu, bar do onog djela gdje je i on prestao gledati. Zaintresiram se i zaista počnem gledati film, sad je on taj kojeg film ne zanjima, niti najmanje. Zadirkiva me. Ponaša se kao malo dijete. Toliko tome da je odrastao.

''Čupavi pusti me, gledam film''

''Maloprije se nisi bunila'' on se pobuni.

''Maloprije nisam znala šta se dešava u filmu''

''Normalno, kada nisi mogla odoliti ovim zelenim okicama'' prstima pokaže na svoje oči.

''Bježi tamo''

Uzmem jastuk koji je bio pored mene i sa njim ga pogodim u prsa. Još par minuta ne odustaje, ali odustane kad vidi da ne dobiva moju pažnju. Istina je, dobivao je on i previše pažnje. Iako sam gledala televizor, slušala sam svaku riječ koju je rekao. Opet sam izgubila nit, ali mu to nisam željela priznati. Kako bi tek onda izašla na kraj sa njim?