BOJE MJESECA (TISKANA)

Dodiri ljubavi

 Jutro je došlo i brže nego inače. Lagani povjetarac s mora puhao je u sobu kroz otvorena balkonska vrata. Protegla sam se u krevetu i osjetila hladno tijelo kraj sebe kako me steže u zagrljaju. Pogledala sam i vidjela obrise crne košulje na koju sam naslonila lice. Osluškivala sam otkucaje srca. Stegla sam ga jače da mi ne izmakne iz ruku. Zagrlio me još snažnije. Drugom rukom milovao je utješno moja leđa. Privila sam se bliže k njemu da ga osjetim cijelom dužinom tijela. Ljubio je moju kosu i čelo. Podigla sam pogled u njegove umorne oči. Zagledavši se u njih, ugledala sam dubinu njegove ljubavi prema meni.

„Toliko si mi nedostajala! Toliko sam se bojao za tebe! Tako te trebam kraj sebe, od sada do vječnosti! Više nikad, nikad te neću ostaviti samu ni na sekundu!"

Podigla sam se i zagledala u njega. Rukama sam primila njegovo lice i poljubila te sočne usne kao da mi život ovisi o tome. Poljubac je bio pun i senzualan, nabijen emocijama koje sam držala u sebi sve ovo vrijeme odvojenosti. Htjela sam mu kroz poljubac pokazati koliko mi znači, koliko i ja njega trebam kraj sebe. Prsa su mu za vibrirala od emocija i produbio je poljubac, podižući ga na još jednu visinu.

Prekinula sam poljubac da uzmem zraka i pogledala ga natrag u oči prošaptavši:

„Toliko te volim da boli!"

Umirila sam se kraj njega, držeći se za njegovo tijelo kao za slamku spasa.

„Kada si zaspala, obavio sam sve potrebno da se vratimo doma. Anastazija i Max su spremni. Čekali smo da se odmoriš i probudiš da možemo da krenemo."

„Što me niste prije probudili? Samo da se istuširam pa možemo da krenemo!"

„Nema žurbe, samo napravi što misliš da moraš i osvježi se. Trebaš li pomoć, ovdje sam da ti pomognem."

Znam da je htio najbolje i da se ne želi odvajati od mene, ali nisam bila spremna da mu pokažem moje tijelo prepuno rana, modrica i ožiljaka. Još se nisam navikla na to, ne želim vidjeti sažaljenje u njegovim očima. Ne bih to mogla podnijeti.

„Hvala, ali mogu sama. Molim te, možeš li zamoliti Anastaziju da dođe? Moram je zamoliti da mi ode kupiti čistu odjeću, a trebam i donje rublje."

„Sve je već sređeno i obavljeno. Anastazija se pobrinula da sve to imaš. Evo, dolazi gore i donosi ti sve čisto. Jesi li sigurna da možeš sama?"

„Hvala vam, na sve ste mislili. Bila bih ti zahvalna ako bi mi pustio vodu u kupaonici u kadu, dok ja popričam s Anastazijom."

Složio se i otišao u kupaonu. Čula sam da je voda počela teći. Začulo se kucanje na vratima i pozvala sam je da uđe. Ušla je i zastala na vratima gledajući u mene kao da bih se mogla svakog trena slomiti na tisuću komadića.

„Molim te, nemoj me tako gledati! Ne i ti!"

S njezinog porculanskog lica stale su kapati crvene suze. Bacila je odjeću na krevet i prišla mi i zagrlila me kao da njoj život ovisi o tome : „Tako sam se bojala da sam te izgubila!"

„Ovdje sam, draga! Sada sam ovdje i ne mislim više nikamo otići od vas!" zagrlila sam je natrag.

Malo se promeškoljila jer me nešto jače pritisnula, a još uvijek sam osjećala bol u tijelu. Rane su mi malo sporije zacjeljivale nego inače. Izgleda da sam izgubila previše krvi. Odmaknula se, ispričavajući se.

„Donijela sam ti čistu odjeću, nadam se da ti odgovara moj odabir. Bit ću tu u sobi s tobom jer se Aleksej mora pobrinuti za tvoje papire da možeš preko granice. Mura radi na tome. A i sin te nestrpljivo čeka da te vidi. Još uvijek nije svjestan toga da si s nama. Dečko je proživio pakao kao i ti. Treba vam vremena da rane zacijele, one fizičke i one psihičke."