BOJE MJESECA (TISKANA)

Kaos

Rebecca

Osjećala sam njegov gladan pogled na sebi. Trnci su mi obasipali tijelo, vrućina se smjestila u donji dio mog trbuha. Ma vidi ti njih, leptirići u trbuhu su se probudili. Baš krasno, prekrasno. Kad su posjedali za stol, pojurila sam za šank po aperitiv. Puneći čašice da poslužim, ponudila sam Aliji da odnese pladanj. Bila je blijeda i ruke su joj poprilično drhtale. Kad ih je primila u ruke, sve joj je ispalo i prosulo se po šanku i podu.

„Jesi li dobro? Sva si blijeda i drhtiš. Znam, znam i na mene je tako djelovao. Dobar komad upakiranog materijala."

„Molim?"

„Zgodan je. I meni koljena drhte. Eh, da mi je taj komad samo barem na jednu noć."

„Joj, meni nije tako vatren kao tebi. Možemo li pričati o tome kasnije? Obećavam da ću ti sve ispričati. Poslat ću Leonu kući, nema potrebe da svi budemo ovdje. Možeš li Maxa poslati doma? Mislim da nema potrebe da čeka ovdje. Ako je sve završio, mi možemo dalje preuzeti", odgovorila mi je fokusirana na našeg gosta.

Ne skida pogled s njega. Osjetila sam žalac ljubomore kako me tišti oko srca. Pogledavala sam između njih, zbunjena i trunčicu povrijeđena. Ne želim se miješati između njih. Izgleda da njih dvoje imaju neraščišćene probleme te da se poznaju od prije.

„Max je već otišao. Ako se ne osjećaš dobro, možeš i ti, ja ću sve preuzeti. Izgledaš mi bolesno."

„Ma, u redu sam ja, samo sam malo iznenađena."

„ Mogla bi i ti otići kući da odmoriš. ionako te boli glava i sva si mamurna." Navaljivala je Alia da me otpravi kući.

„Ne, ja ne idem doma. Znaš da volim da sve završim i počistim za gostima. Ostat ću s tobom."

Imam osjećaj da me se želi riješiti. Što se to dogodilo između njih? Izgleda kao da ju je povrijedio na najgori način. Riješit ćemo to kasnije. Na parkiralište su se dovezla još dva auta. Iz prvog auta izašao je muškarac obučen u kožne hlače i kožnu jaknu. Podsjećao me na nekog opakog bajkera. Smeđe kose s crvenkastim sjajem, kratko ošišane i kovrčavih vrhova.

Upalih očiju, ne mogu vidjeti njihovu boju, ali kao da imaju crvenkasti sjaj. O Bože, sam pogled na njegove oči sijao je strah.

Svojim dužim i ravnim nosom podsjećao me na vuka, kao da mirisom traži svoju lovinu. Stresla sam se od nelagode. Budio je u meni nagon za bijeg. Neka crna aura pratila ih je u stopu.

Alia je izgledala normalno kao da ga ni ne primjećuje. Ušao je u restoran kao da ga posjeduje. Cerekao se zlobno. Njegova pratnja nije izgledala ništa bolje od njega. Sve ih je pratila vibracija opasnosti koja kao da upozorava da bježiš što dalje. Pridružili su se za stolom Alekseju i njegovoj ekipi.

„Nisi li rekla da će ih biti desetak?" upitala sam zabrinuta Aliju.

„Da, moralo ih je biti deset. Dogovarala sam se s onom ženom što sijedi pored gospodina Alekseja, Viktorija."

„To mu je čini se supruga", odgovorila sam kao da su mi potonule sve lađe.

„Nije, ona mu je tjelohranitelj."

Tupo sam je pogledala. Molim? On treba tjelohranitelja? Izgleda kao da je izašao iz rimske arene, poput gladijatora željnog borbe. Ma kako može jedna žena da sebe obrani od tipova kao ovih koji su sjeli preko puta njih, i još muškarca koji bi ih sam polomio? Bože, kuda su otplovile moje misli. Jupi, trostruki jupi!! Moje srce je skakalo trostruki salto! Nije zauzet! Dolazila sam u iskušenje da mu namignem ili pošaljem poljubac. Lupila sam sama sebi imaginarni šamar. Zaslužila sam. Za stolom je vladala napeta situacija. U zraku oko stola čulo se pucketanje električnog naboja. Edward se Aliji obraćao s Anastazija, mora da ju je zamijenio nekim, ali ona nije ništa negirala, ne razumijem što se događa. Izgledalo je kao da se svađaju. O Bože, valjda neće doći do tučnjave, ne u mojem restoranu. Kad sam krenula do stola, Alia me primila za ruku.

„Gdje si ti to krenula?"

„Neće doći do tučnjave u mojem restoranu. Ako se žele obračunati šakama kao djeca, to će uraditi vani!"

„ Molim te, Beeka, nemoj se miješati. Ne danas, ako i polupaju restoran, izgledaju kao da imaju dosta novca da nadoknade štetu."

„Čitaj mi s usana: NE U MOJEM RESTORANU!"

Bilo je prekasno. K vragu! Kad sam se okrenula prema stolu da ih upozorim, Aleksej je nasrnuo na drugog tipa. Ostala sam skamenjena. On ima očnjake, on doista ima jebene očnjake! Oči su mu crvene, divlje. Obuzeo me strah, iskonski strah. Što se to do vraga događa, u koji svijet sam ja to upala? Pogledavši u Aliu, ona je mrtvo hladno promatrala razvoj situacije. Pored mene se stvorila od nikuda ona Aleksejeva žena, Viktorija, također izvučenih očnjaka i crvenih očiju. Rastvorenih usta pokušavala sam izgovoriti riječ ili barem vrisak, ali ništa nije izašlo. Postavila se ispred mene i počela siktati prema drugima. Prilazila nam je druga vampirica, obučena sva u kožu. Znate, izgledala je kao da je izašla iz neke gotičke knjige. U rukama je držala srebrni lanac.

„A koga ti to nama skrivaš, Viktorija?" mazno je izgovorila.

„Nikoga tko se tebe tiče, ljudi danas nisu na meniju!" odgovorila je Viktorija.

Promatrajući kaos u mom restoranu, zacrnilo mi se pred očima. Oko stola su počele letjeti šake, očnjaci su iskakivali sa svih usta i oči se crvenjele. Nisi mogao pratiti tko je gdje. Bila je to jebena masa tijela i nisi znao tko gdje započinje, a gdje završava. Puknuo me adrenalin i otišla sam u kuhinju. Preturala sam po ladicama pojma ne imajući što tražim.

Alia je stajala na vratima blokirajući ulaz u kuhinju.

„Bježi, Beeka, bježi najbrže što možeš na neko javno mjesto s puno ljudi!"

U tom trenutku uhvatila sam metalnu tavu u ruku i krenula prema restoranu. Iz njega su dopirali čudni zvuci, siktanje, lomljenje kostiju i vika. U mojoj glavi je bilo samo da neću dozvoliti ništa slično, a najviše čega sam se bojala jest da ne povrede Alekseja i Aliju. Prošla sam pored nje direktno u restoran s tavom u rukama. Uništili su ga, uništili su moje životno djelo! Tučnjava je još uvijek bila u punom zamahu. Aleksej je bio na onom tipu i nije izgledao previše ozlijeđen.

„Što za boga dragog misliš poduzeti tom tavom? Odlazi, Rebecca!" viknula mi je Alia, spremna da se pridruži tučnjavi.

„Ako ostaješ ti, ostajem i ja!" odgovorila sam joj brzo i spremala se pridružiti.

Viktoria se postavila ispred mene i počela boriti s opakom ženom. Ona kao da je svim silama htjela stići do mene. Danas ja neću nikome poslužiti za jelo! Zamahnula sam tavom, ali sam nespretno pogodila Viktoriju u glavu. Upss! Okrenula se prema meni i zasiktala.

„Ne pomažeš, odlazi!"

„Oprosti, ciljala sam nju!"

Vidjela sam kako je preokrenula svojim crvenim očima. Suho je izjavila samo Prokleti ljudi! i okrenula se natrag u borbu. Alia se u tren oka pojavila kraj mene kad ju je napao muškarac s leđa i odbacio na drugi kraj restorana. Okrenuo se prema meni i izbio mi tavu iz ruku. Bio je to onaj tip koji je sjedio preko puta Alekseja. Od njegovog cereka trnci straha prošli su cijelim mojim bićem, dlačice na vratu su se podigle. Uhvatio me za kosu i počeo dizati. Bol mi je prostrujala glavom i glasan vrisak izašao iz mog suhog grla. Sve oči su uprle u nas. Lovila me nesvjestica od boli. Podizao me u zrak tako visoko da više nisam doticala pod, vriskala sam iz sveg glasa i premrla od straha, no bol mi nije dozvoljavala da se onesvijestim.

Pogledala sam u Alekseja koji se još uvijek borio i pokušavao stići do nas. U njegovim očima vidjela sam strah. Zar se bojao za mene? Uspio se obraniti od dvojice na njemu i krenuo prema nama. Ali bilo je prekasno, osjetila sam bol u vratu, tip se prikliještio na moju žilu. Pio je krv hlapljivo, izvlačio mi životnu snagu kao na slamčicu. Pogled mi se počeo mutiti i tijelo je malaksalo. Više nisam osjećala bol, samo tupost. Zatvorila sam oči, znajući da je to moj kraj. Zadnja moja misao bila je Max. Moj sin ostat će sam samcat na ovome svijetu. Neće imati nikoga da ga obrani. Nastupilo je crnilo. Nije me više bilo. Umrla sam.