BOJE MJESECA (TISKANA)

Sudar sudbine

Vozeći kroz grad, prvo sam se zaustavila kod ljekarne da kupim neke tablete za ovu moju ubitačnu glavobolju, koja me ubija već cijelo jutro, bol je sve jača. Naravno, gospođa u ljekarni mi nije željela prodati ništa jače bez recepta, pa sam se morala zadovoljiti kutijom aspirina. U koraku prema gradskoj tržnici, popila sam aspirin s nekoliko gutljaja vode i požurila prema naprijed, kad se u mene zabio ogroman muškarac, te po meni prolio ostatak vode iz bočice, rasuo mi torbu po pločniku sa svim sadržajem.

„A da gledate kuda hodate?" ljutito sam upitala i tad sam podigla pogled prema najljepšem muškarcu kojeg sam ikad vidjela u svom životu.

Vjerujte mi, nagledala sam se dobrih komada u svome poslu. Visok, tamno crne kose kao noć, dužine do ramena. Jagodice na licu istaknute. Malo tamnije puti, kao kapučino, bez i jedne čekinje na licu. Oči uokvirene tamnim obrvama koje su bile oblikovane gustim crnim trepavicama, sijale su kao svijetlo plavi dijamanti. Boje koje su se prilijevale iz svijetlo plavih do čelično plavih, skoro pa sivih, onako s iskricama u njima. Doslovno, njegove oči su mi oduzele dah. Usne pune i senzualne koje mole da se ih poljubi. Brada četvrtasta, onako muška, a opet kao da je stvorena za to lice.

Kad mi je pogled prošao po onim širokim ramenima u sakou ispod kojeg se nalazila svijetlo snježna košulja, a ispod koje se pak nazirao ravan, zategnut trbuh, doslovno mi je slina krenula na usta. Prsti na ruci bili su dugački i elegantni. Za oko mi je zapeo zlatni pečatnjak na kojem je na sredini prstena, na podlozi od crnog opsidijana, ležao zmaj od bjelokosti.

„Oprostite, jeste li dobro? Nekako mi blijedo izgledate", izgovorio je stranac.

„Dobro sam, oprostite", promucala sam u jednom dahu, onako ošamućena od pogleda na njega, nadajući se da nije primijetio moj slinavi i zbunjeni izraz lica.

Stvarno sam morala sama sebe kontrolirati da ne počnem sliniti kao neka klinka. Ipak sam ja žena od trideset i osam godina. Da, znam, imam već dosta proljeća i zima na svojim ramenima. Morala bih se znati kontrolirati, kao da sam u njegovoj blizini izgubila pojam o svemu. Vratio se onaj osjećaj peckanja po koži koji kao da me upozoravao da pobjegnem negdje daleko.

Vrućina u tijelu me vukla prema njemu, kao da ima neku magnetnu moć u sebi, koja me vuče sve bliže i bliže.

„Jeste li zaista dobro, želite li čašu vode ili sok? Da vam donesem nešto?" upitao je zabrinuto, te kleknuo da mi pomogne pokupiti stvari.

„Ne hvala vam zaista sam dobro, samo sam u žurbi", odgovorila sam okrećući se da pokupim svoje stvari.

Samo da ne moram još jedanput pogledati u te oči koje su me dozivale da ih gledam. Kad sam natrpala natrag stvari u torbu odlučna da krenem i da se zahvalim, podigla sam pogled u njegovo lice, hipnotizirana od ljepote. Da, muškarci su muževni i zgodni, ali on je prekrasan, kao da je sišao s neke naslovnice baš da me sruši, doslovno me srušio na koljena.

„Gospođice, oprostite mi, ja sam kriv", izgovorio je onim svojim dubokim i maznim glasom, kao da prede.

„Nema veze, oboje smo krivi, bila sam u žurbi i zaista moram bolje paziti kuda hodam!" odgovorila sam iznervirana na sebe.

Odlučna da se što prije maknem od njega da se ne osramotim do kraja, okrenula sam se i pošla dalje svojim putem osjećajući kako mi se ruke znoje. Stvarno sam baš kao klinka! Dala sam mentalni prijekor samoj sebi i krenula da tražim te jebene šumske gljive. Neka ide kvragu onaj tko ih je smislio!

Kad sam nakupovala četiri kile gljiva i pet kila rezanca, uputila sam se prema autu da čim prije stignem u restoran, u kojem je vladalo sveopće ludilo, sve je polako klizilo na svoje mjesto. Sala sa stolovima je bila spremna i oduzimala je dah. U kuhinji je Max završavao sve oko jela jer su za sat i pol dolazili gosti.