BOJE MJESECA (TISKANA)

Tama

Probudila sam se nakon nekih deset sati vožnje, barem sam tako pretpostavljala. Razgovor u auto tekao je na engleskom. Disala sam duboko i polako kao da spavam, nisam se usudila otvoriti oči. Razgovarali su o toj Gulietti i imala sam dojam da je žena potomak samog vraga. Koje li je sve gadosti učinila, a oni su to prihvaćali sa smijehom. Mene će da joj ponude kao znak dobre volje. Drhtala sam od straha. Ako dosad nisam umrla, sada ću sigurno umrijeti. Ne smijem dopustiti da se dočepa Alekseja i Maxa pod nikoju cijenu. Pokušavala sam doprijeti do bilo kojeg on njih. Usredotočila sam se na Alekseja. Dozivala sam ga u mislima. Svaki put kada sam mislila da sam uspjela i začula šumove u glavi vozač je skretao i omeo me u mislima. Imala sam takav pritisak u glavi da sam mislila da će mi očne jabučice ispasti van. Pokušavala sam cijelo vrijeme ispočetka. Moram ih upozoriti da me ne traže i da ne dolaze.

Automobil se naglo zaustavio. Povez na očima još je uvijek čvrsto stajao mi na glavi. Kada su se vrata otvorila, zapuhnuo me jak miris smrada po ribama koji se miješao sa solju. Instinktivno, želudac mi se napeo na povraćanje. Smrad je bio toliko jak da sam htjela staviti ruku na usta, ali bile su mi vezane. Primio me za kosu i povukao van, osjet bola oduzeo mi je dah. Od bola sam vikala i zapomagala. Svi su se stali smijati. Prebacio me preko ramena kao kakvu vreću i krenuo hodati. Pomaknuo mi se povez na glavi. Brzo sam pokušala da se orijentiram i promotrila sam okolicu. Stajali smo na nekom mjestu koji je izgledao kao dok za brodove. Mostovi su se vezali. Pogled mi je privukla gondola i njezin oblik. Sinulo mi je da smo u Veneciji ili negdje u blizini. Tako blizu doma, a opet tako daleko.

Stajali smo kod nekakve kuće na doku. Stigla je još jedna jahta i uputili smo se na nju. Nitko nije primijetio da mogu da gledam okolicu. Promatrala sam kuće i palače. Uvijek sam željela posjetiti Veneciju, ali nikad nisam ni pomislila da će to biti u ovakvim okolnostima. Nisam se mogla fokusirati i razmišljati te gledati okolicu da barem upamtim neki put ako uspijem pobjeći.

Vozili smo se iz ulice u ulicu. Mimoilazili smo se sa sve više gondola i malenih čamaca. Ako prije nismo bili u Veneciji, sada sam sto posto sigurna da smo stigli. Jahta je usporavala prema jednoj od palača. Samo kad bih se mogla ispraviti i bolje vidjeti. Sve sam gledala sa strane koliko sam uspjela s povezom na očima. Uhvatila sam dio kuće pogledom. Bila je to stara oronula kuća, boja fasade je kao u bijele kave s rubovima obrubljenim u bijeloj cigli. Načula sam kako govore o nekoj Gritti Palace, pretpostavila sam da je to ta kuća. Kako se kretao sa mnom prebačenom preko ramena, uhvatila sam i stupove na sredini kuće te prozore kao kod kakve crkve.

Kuća je bila ogromna i četvrtasta. Imala je svoj dok za privezivanje gondola i čamaca. Činilo mi se kao da idemo uokolo kuće, kad smo se pronašli pred nekim starim i drvenim vratima. Pogled mi se zaustavio na rezbariji, ali nisam mogla da odgonetnem što je bilo izrezbareno. Nosili su me po dugačkom hodniku i stali se pentrati po uskim stepenicama. Stigli smo do nekoliko vrata sa svake strane hodnika. Nešto su promrmljali na talijanskom i unijeli me u prvu sobu.

Prozori su zamračeni kao nekom folijom koja nije propuštala sunce u sobu. Nasred sobe nalazio se metalni krevet te ništa drugo. Soba je bila kompletno prazna, osim jednog zida. Pogled na njega oduzeo mi je moć govora ili razmišljanja. Na njemu su visjele sprave, sprave za mučenje. One sprave kakve su koristili u srednjem vijeku.

Želudac mi se zgrčio i poželjela sam da ovo nikad nisam doživjela. Mučit će me. Bilo je tu svega od lanaca, bičeva i sprava kojima nisam imala pojma kako se zovu, a nisam ni željela saznati. Na podu su se vidjeli upiti ostaci krvi od nekih prijašnjih mučenika. Pod je upio krv i nije se više dao oprati, a nisu ni pokušavali to sakriti. Bacili su me na krevet i vezali mi ruke i noge. Nisam mogla ni prstom mrdnuti. Suze od nemoći stale su kliziti mojim licem. Ovako znači izgleda moj kraj. Ovako ću umrijeti. Ostavili su me samu u sobi. Jecaji su parali moje grlo. Zaklopila sam oči u svojoj tuzi i boli. Molila sam boga ako već moram da skončam tako da mi barem pomogne podnijeti bol i da umrem brzo. Svjesna sam bila da to neće biti tako kako sam ja priželjkivala. Osjećat ću bol kao nikad do sada.