BOJE MJESECA (TISKANA)

Slatki udarci života

Jurili smo tunelima brzo i tiho da nitko ne primijeti dešavanja ispod zemlje, pošto su vampiri imali jako dobar sluh i njuh. Privila sam se uz njega još jače, njegov miris punio je moja pluća nekakvim nadnaravnim mirisom. Voljela sam njegov miris i obrise njegovih grudi uz moje. Naslonila sam glavu na njegova prsa i osluškivala kako mu srce kuca tiše i polaganije nego kod ljudi. Za njegov jedan otkucaj moje srce napravi pet otkucaja. Stizali smo do vrata biblioteke gdje bi morali izaći do taxija. Unutar biblioteke je bilo tiho i nije bilo nikoga, pošto smo krenuli na put duboko u noć. Anastazija je tiho povukla polugu i vrata su se uz škljocaj otvorila. Prva je izašla ona, pa Max, a zatim je Aleksej iznio mene iz tunela. Blaga svjetlost što je obasjala biblioteku, stopila nas je sa sjenama jer smo se kretali poprilično brzo, tako da nas netko ne bi vidio ljudskim okom.

Zastali smo kod ulaznih vrata i vidjeli da nas taxi već čeka. Promotrili smo okolicu i kada smo bili sigurni da nas nitko ne prati ili traži izašli smo van u gustu crnu noć. Hodali smo polako i mirno, skoro pa bezbrižno, da ne privučemo neželjenu pažnju. Mada je bila duboka noć, tu i tamo je bilo još ljudi na ulici koji su se vraćali sa zabave ili jurili svojim poslom. Hodala sam polako pored Alekseja koji me podupirao rukom oko mojih leđa.

Nadomak automobila, Anastazija je zastala i osmotrila još jednom okolicu. Dala nam je znak glavom da posjednemo u auto te ušla zadnja. Aleksej je dao znak vozaču i mašina je zabrujala. Polako sam krenuli prema meni nepoznatom pravcu gdje nas je čekao mlažnjak za put u našu novu budućnost, nadam se ovaj put mirnu budućnost. Pritisnula sam se Alekseju i dala mjesta Anastaziji pokraj nas. Zagrlio me nježno i utisnuo poljubac u kosu. Na ovo bih se mogla priviknuti. U tišini smo se vozili cijeli put od nekih pola sata vremena. Odjednom se Aleksej napeo i potapšao me po leđima dajući mi znak da smo skoro na odredištu.

„Ovdje nas možete ostaviti."

„Ali ovdje je divljina i šuma. Jeste li sigurni da želite da vas ovdje ostavim?" upitao je zapanjeno vozač.

„Da, siguran sam da želim da nas ovdje ostavite."

Vozač je zaustavio auto i izašli smo svi osim Maxa. Ostao je sjediti u autu te platio vozaču i dalje je pričao s njim. Zbunjeno sam pogledala prema Alekseju.

„Opsjenit će ga da se nas ne sjeća, da ga ne bi mogli iskoristiti protiv nas. Neće nas se sjećati i to je sigurnije i za njega i za nas. Mura će da obriše kameru koja nas je snimila od izlaska iz biblioteke i ovu u autu. Neće biti apsolutno nikakvih zapisa i dokaza o nama i našem putu. Ne usudim se riskirati opet, pa da se nešto dogodi. Ni Mura ne zna naše odredište već sam ono što mora znati da obavi posao."

„Imaš potpuno povjerenje u tu curu."

„Da imam, do sada me još nije iznevjerila bez obzira koliko mlada bila i uvijek je svoj posao odradila onako kako sam očekivao, savršeno."

„Ako si ti siguran u nju, tada sam i ja."

Max je izašao iz auta i bili smo na okupu svi četvero. Kada se auto odvezao, Aleksej nas je uputio prema šumi. Podignuo me natrag u svoje krilo da me nosi.

„Znaš ako sam trudna, nisam invalid, mogu da hodam."

„Znam da nisi invalid, draga, ali ne možeš pratiti naš tempo, a na mlažnjaku moramo biti za točno pet minuta", klimao je glavom i smiješio se.

Opet me podigao u naručje i pojurili smo prema mlažnjaku. Tamo smo se našli za tren oka, tako da nisam stigla ni da osluhnem u šumi koji zvuk ili da pogledam okolo. Ušli smo u mlažnjak koji je odisao prestižem i bogatstvom. Sjedala su bila u prvom redu po dva, u dva reda na drugi red naslanjala su se sjedala između kojih je bio maleni stolić s jedne i druge strane aviona. Na sredini je bilo toliko mjesta da se moglo bezbrižno kretati. Posjeo me na sjedalo i zakopčao sigurnosni pojas. Okrenuo se prema pilotskoj kabini i ušao unutra da razgovara s pilotom. S lijeve strane sjeo mi je Max dok je preko puta sjela Anastazija i nasmiješila mi se iskreno.