My magician

Treće poglavlje

Treće poglavlje

Lia je sjedila na rubu kreveta u svojoj spavaćoj sobi i promatrala dvoje svojih najboljih prijatelja kako joj prekopavaju ormar, tražeći nešto „prikladno“. Na njezinu žalost, prikladno za njih bilo je neprikladno za obične ljude, a pogotovo za Liu Moore koja nije voljela izlaziti iz svoje crne poderane odjeće.

„Dušo, što uopće oblačiš?“ Začuje čuđenje Filipa i malo se nasmije. Osmijeh joj nestane kada Eva izvadi najružniju haljinu na svijetu i pokaže dečku pokraj sebe. On zadovoljno kimne.

„Ne, ne i ne! To je prastara haljina, mislim da sam je nosila na svoj deseti rođendan!“ Povikala je djevojka što je izazvalo još veći smijeh kod njezinih prijatelja. Drugima bi zasigurno bilo čudno da mogu ući u svoju haljinu koju su nosili kada ima je bilo deset, ali ne i njoj koja je za sedam godina narasla jedva par centimetara, samo da bi sada uživala u visini 1.54 metara.

„Nećeš naći ništa bolje.“ Kaže Eva na što djevojka zakoluta očima. Podigne se i iz ormara izvadi jednu od svojih najdražih haljina – kratku i crnu. „Što ne valja ovome?“ Upita na što njezini prijatelji samo odmahnu rukom. Pogedaju je pogledom 'ništa ne razumiješ' i pruže joj onaj ist užasan komad.

Bila je to crvena, duga do koljena haljina kakve nose sve djevojčice. Kratkih rukava, sa šljokicama i resicama. Problem je bio u tome što Lia nije bila poput drugih djevojčica i mrzila je taj komad odjeće više nego išta.

„Li, zakasnit ćemo.“ Prijateljica je malo pogura prema kupaonici. „Idi se sredi.“

„Što ne valja s ovim?“ Upita i pokaže na svoje lice na što njezini prijatelji ponovno zakolutaju očima, vjerojatno po stoti put danas.

„Filip, kosa i oči. Ja sve ostalo.“ Brzo odredi Eva, na što on kimne i počnu sa sređivanjem. Lia nije shvaćala čemu sve to, ona je bila zadovoljna sa svojim stalnim izgledom - crna sjenila oko očiju, svjetlo crvene usne i puštena kosa, ali njezini prijatelji su govorili da to plaši ljude oko nje.

Deset minuta kasnije su završili i pružili joj ogledalo. Pogledavši se u njega, ostala je užasnuta. Njezina crna kosa bila je podignuta u visoku punđu, oči su bile ukrašene svjetljucavim smeđim sjenilom dok su joj usne bile jarko roze.

,,Izgledam kao barbika." Požali se, ali oni to shvate kao kompliment.

,,Oblači se." Naredi joj Filip i pruži haljinu. Lia zavuče prste ispod majice, ali stane. Oči oboje promatraju svaki njezin pokret od čega djevojci postane neugodno.

,,Nećete li izaći?" Upita ih tihim glasom.

,,Li, prestani, njega ne zanimaju gole žene. A ni mene previše ."  Kaže Eva na što djevojka uzdahne i, okrenuvši se, brzo se presvuče.

 

-

 

,,Dame i gospodo, pozdravite najboljeg čarobnjaka naših vremena, koji nam svakodnevno dokazuje da magija postoji, Veliki Eduard!" Začuje se glasan glas, nakon čega uslijede ovacije i zastor se podigne.

Nasmije se i istupi u osvjetljen dio pozornice.

„Dobra večer.“ Pozdravi publiku i brzo se pokloni. „Večeras sam odlučio ne zamarati vasdugim govorima i početničkim trikovima. Idemo na ono glavno. Čianje misli.“ Kaže i tajanstveno se nasmije. Dva pomočnika u crnome na scenu izvuku prozirnu plastičnu kutiju s crnim poklopcem.

„Kao što vidite, ova kutija puna je karata“, započne glasno, „ima ih dovoljno za sve vas koji ste se danas okupili ovdje.“ Kaže i zastane, uzdahnuvši punim plućima.

„Sada zatvorite oči. Zamislite jednu kartu.“  Nastavi. Sada cijelom publikom vlada tišina. „Jeste? Ne ispuštajte je iz vida. Zamišljajte je, zamišljajte kako je držite u rukama.“ Govori i po izrazu lica ljudi može zaključiti da prate njegove upute. „Sada otvorite oči, ali ne zaboravljajte misliti na vašu kartu.“

Ljudi u publici se počnu došaptavati, dok isti pomočnici u crnome iznose veliki  ventilator.

„U redu.“ Malo se nakašlje i podigne crni poklopac s kutije. Upalivši ventilator, okrene kutiju, tako da karte iz nje polako padaju točno ispred njega. Vjetar ih podiže u zrak i raznosi po svim kutovima prostorije. Uskoro su već sve karte u zraku. Prizor je nevjerojatan.

„A sada!“ Poviče, glasnije nego obično. „Ustanite! Iznad vas lebdi jedna karta koja vas privlači više od ostalih. Uzmite je!“ Njegov duboki glas ispuni prostoriju, baš poput karata.

Začuje se oduševljeni usklik, negdje iz publike. Još jedan. I još jedan.

Napravi nekoliko koraka prema publici i zaustavi se ispred djevojke u crnome.

„Koju kartu si dobila?“ Poviče u mikrofon, pokušavajući nadglasiti povike ostalih.

„Onu koju sam zamislila! Ovo je nevjerojatno!“ Poviče djevojka oduševljeno i počne pljeskati. Ubrzo svi ljudi u publici učine isto. Očigledno su i oni dobili baš svoju kartu.

Eduard se ponovno udalji, kako bi obuhvatio pogledom sve ljude ispred sebe. Da, kao što je i mislio, svi su oduševljeni malim trikom koji je izveo. Svi se smiju i pokazaju karte jedno drugome. Osim...

Pogled mu se zaustavi na djevojci u devetom redu. Izdvaja se. Karta je također u njezinim rukama, ali je ne gleda. Ne izgleda sretno, naprotiv, kao da joj je... dosadno. Prizor djevojke kako se dosađuje tijekom njegove magije bio je rjedak.

Djevojka crne kose, sjedi između mladića i djevojke koji su oduševljenji baš poput ostalih, zašto ona nije sretna poput njih?

-

Lia Moore se napokon ustane iz crne kožne sjedalice. Gotovo je. Odahne s olakšanjem, ovo su vjerojatno bila dva najdosadnija sata njezinog života. Filip i Eva uživali su, naravno, dok je ona većinu vremena provela na mobitelu. I šta ljudi vide u takvim jednostavnim trikovima?

Kada svi počnu polako izlaziti na ulicu, okrene se i ona, ali pri tome osjeti kako joj nešto ispadne i padne na pod nedaleko od nje.

„Ljudi, čekajte, naušnica!“ Poviče svojim prijateljima i sagne se. Počne tražiti, ali kako je još uvijek okružuje mrak, ne vidi baš najbolje.

Tek nakon deset minuta je napokon vidi. Iznervirano je strpavši u torbu, podigne se, očekivajući  ugledati svoje prijatelje. Ali, pogledavši okolo, shvati da je sama u prostoriji.

„Znaš, promatram te cijelo vrijeme.“ Iza sebe začuje duboki glas koji je natjera da poskoči. Okrenuvši se, ugleda visokog čovijeka u crnom odijelu, poznatog i kao Veliki Eduard.

„Da, odlično.“ Odgovori nezainteresirano i izvadi mobitel, spremajući se da nazove svoje prijatelje koji su je očigledno napustili.

„Nije ti se svidjela moja mala predstava?“ Nastavi on, tajanstvenim glasom.

„Ne.“ Odgovori, ni ne pogledavši ga. Sekundu kasnije, podigne pogled i vidi da joj se Eduard približio. Previše, rekla bi.

„Zašto?“ Upita je, stavivši joj pramen kose iza uha.

„Ne vjerujem u magiju.“ Kaže otvoreno.

„Baš šteta.“ Čuje njegov glas i za trenutak shvati da joj se mobitel više ne nalazi u rukama. Eduard se sagne i izvadi ga iz nekog njoj nepoznatog mjesta.

„Ako misliš da će mi to promjeniti mišljenje, varaš se.“ Kaže mu mrzovoljno na što se on samozadovoljno nasmije.

„U redu.“ Reče on i učini joj se da je odustao. „Vidimo se, Lia Moore.“ Pozdravi je kada počne odlaziti. Ona se okrene, iznenađenog izraza lica.

„Kako?“ Upita ga, na što on stavi prst preko usana.

„Magija.“ Prošapće, ali ga ona svejedno čuje. Zakolutavši očima, nasmije se i nastavi dalje prema izlazu.