My magician

Peto poglavlje

Peto poglavlje

Sat na ruci Lie Moore pokazivao je 20:57 kada je zalupila vratima svoga stana. Zamolila je da je puste ranije zbog "bitnog sastanka" na koji je navodno žurila. Ali to nije bila istina.

Čim je ušla, skinula je svoju radnu odjeću. U donjem rublju otišla je do kupaonice gdje je skinula svu šminku i počešljala svoju dugu crnu kosu.

Nakon toga se ponovno vratila u sobu i otvorila ormar. Odabravši bijelu haljinicu do malo iznad koljena, pogledala se u ogledalo. Bijela boja povrh njezine blijede kože činilo je da izgleda poput duha što joj se sviđalo.

Ponovno se vrativši u kupaonicu, našminkala je usne tamno crvenim ružem, a oči izdvojila crnim sjenilom. Odlučivši ostaviti kosu puštenom, izašla je i sjela u hodnik.

Bilo je 21:39 kada je shvatila da je potpuno spremna za ponovni susret s tajanstvenim mađioničarom. Nisu imali dogovoreno vrijeme te odluči pričekati. Prisjećajući se njegove samouvjerene izjave da će je naći i bez određenog mjesta i vremena, odlučila je napraviti drugačije nego što bi on očekivao. Više od svega htjela ga je zavarati i natjerati da prizna da magija ne postoji.

Zato, kada je napokon izašla iz svog stana, sat je pokazivao 23:16. On je vjerojatno očekivao da će se ona pojaviti čim joj završi posao te je sigurno neće očekivati dva sata kasnije, barem se ona tako nadala.

Odluči izaći na zadnja vrata zgrade, kroz podrume, kako ne bi postojala mogućnost da je prati i tako sazna gdje se nalazi. Samozadovoljno se nasmije. Pokušajte ovo odgonetnuti, Gospodine Mađioničaru.

Za dvadeset minuta odlučno se zaustavi. Stajala je na velikom pustom trgu, nekoliko ulica udaljenom od njezine kuće. Točno u sredini stajao je starinski sat. Došla je do njega i naslonila se.

Prošlo je pet minuta i već je počinjala misliti da Eduard neće ni doći. Naravno, nije moga ovo očekivati, nikada je neće pronaći. Već je htjela vratiti se kući kada je iza sebe začula kašalj.

„Lia Moore“, započeo je svojim dubokim glasom i djevojka se priglušeno nasmije, „nije li malo kasno za djevojčicu poput tebe da luta ovakvim mjestima.“ Napravi još nekoliko koraka i stane ispred nje. Ulična svjetiljka osvjetli mu lice, dok mu tijelo ostane u tami što učini da izgleda još misterioznije.

„Htio si da se vidimo.“ Dobaci mu ona sa smješkom na licu, odlučivši zanemariti njegov, pomalo uvredljivi  komentar da je 'djevojčica'.

„Naravno da jesam.“

„Pronašao si me.“ Kaže i, koliko god to ne željela, zvuči oduševljeno. Jer zaista je.

„Sumnjala si?“ Upita s uobičajenim samozadovoljnim smješkom na licu. Djevojka kimne i ispusti tihi smješak.

„Idemo.“ Nakon nekoliko trenutaka pruži joj ruku koju ona rado prihvati. Raspoloženje joj se popravilo, društvo mađioničara prijalo joj je i nije željela da taj trenutak završi.

Šetali su samo nekoliko minuta, nakon kojih se ispred njih pojavio crni autobus. Lia ostane začuđena. S jedne strane, u njemu nema ničega što bi ga razlikovalo od drugih autobusa koje svakodnevno viđa. Ali s druge strane ipak je to bio najčudniji autobus koji je ikada vidjela. Jer, sve u vezi Eduarda moralo je biti čudno.

Uđu unutra i djevojka ne može ne primjetiti odsutnost vozača.Prođu prednji dio, koji je bio poprilično običan. Otvori crna vrata i uđe u drugu „prostoriju“. I tu stvari postanu zaista čudne.

Raznobojni leptiri letjeli su i ispunjavali cijeli prostor od vrata do zadnjeg dijela autobusa. Bilo je mračno i, možda joj se samo učini, a možda i ne, okruživale su je zvijezde. Raznih oblika, veličina i boja. Bila je očarana atmosferom tog mjesta. Nije znala gdje će gledati, jednostavno je bila ispunjena svim tim osjećajima.

Pogled joj se susretne s njegovim i primjeti zadovoljan smješak na njegovom licu.

„Oprosti, malo je neuredno. Ali ovo je obično vrijeme kada oslobodim magiju.“ Kaže, posebno naglasivši zadnju riječ. Nije se zamarala time da mu kaže kako ne vjeruje u magiju. Jer sada nije bila sigurna da nešto što je stvarno može biti tako savršeno.„Slobodno razgledavaj.“ Kaže joj te ona potrči, kao djevojčica prema igračkama. Podigne pogled na njega. U ruci joj je nešto poput bijele marame.

„Kako se ovo koristi?“ Upita radoznalim glasom i počne je razgledavati sa svih strana što ga natjera da se nasmije.

„Držiš je krivo.“ Kaže. Preuzme maramu iz njezinjih ruku, par puta je zavrti između prstima i kad je pusti da padne, marama nestane. Oslobodi se bijeli golub koji odmah odlijeti u drugi kraj prostorije.

„Wow...“ Bilo je sve što je uspjela reći Lia.

„A ovo?“ Pruži mu crni karton s nacrtanim plavim golubom. Učini sličnu stvar kao i s maramom, mahne im par puta i karton nestane, pretvorivši se u plavog goluba. Djevojka nekoliko puta zaplješće, na što se negdje u daljini upali techno muzika. Krajem oka primjeti da je Eduard napuhao veliki rozi balun. Prođe rukom iznad njega i prema njoj poleti rozi golub, a balun poprimi bijelu boju.

„Nadam se da voliš golube jer, ako nisi, ovo ti vjerojatno postaje dosadno.“ Jedva primjetno se nasmije na što djevojka kimne.

„Nisam luda za golubovima, ali sviđa mi se ta tvoja magija.“ Kaže, naglasivši tu riječ baš poput njega.

„Ali Lia Moore“, upozori je on, „magija ne postoji.“

„Sigurna sam da...“ Počne govoriti, ali primjeti da je sama u sobi. Naravno, mađioničar jer nestao.

„Ili sam te natjerao da promjeniš mišljenje?“ Začuje njegov tajanstveni glas negdje iza leđa. Okrene se i ugleda ga kako stoji sa zadovoljnim osmijehom na licu.

„U redu“, popusti Lia, „možda sam se prevarila.“

„Da?“ Upita je i približi joj se nekoliko koraka.

„Možda. Ili si samo neki šaptač golubima.“

„Shvaćaš koliko smješno to zvuči?“

„Dokaži mi suprotno.“ Kaže izazivajućim glasom i on ponovno nestane.

„I hoću.“ Njegov šapat jeka još dugo prenosi prostorijom.