My magician

Četvrto poglavlje

Četvrto poglavlje

Dok se njezina crna kava polako pripremala, Lia Moore je zavezala svoju crnu kosu u visoki rep.Bio je utorak, njezin najdraži dan u tjednu. Nije znala o čemu to ovisi, ali tog dana joj se uvijek događalo nešto lijepo i neočekivano.

Odnijela je kavu starijem gospodinu za stolom broj 4 i stala pokraj kompjutera, očekivajući druge nerudžbe. Mobitel joj zavibrira i brzo ga izvadi, očekivajući još jednu od bezbroj dosadnih poruka koje su joj slali Filip i Eva. Ali umjesto toga ugleda nepoznati broj.

Lia Moore, djevojka koja ne vjeruje u magiju, sviđa li ti se moj poklon?

Djevojka je odmah shvatila tko je autor tako čudne, na neki način uvredljive poruke. Nekoliko trenutaka bila je u čuđenju, nije se sjećala da je davala mađioničaru svoj broj. A onda se sjetila drugog dijela poruke. Koji poklon?

U tom trenutku pokraj nje je prošla Jenna, glavna konobarica. Na trenutak se zaustavila kod Lie i zagledala se u nešto na njezinom vratu, nakon čega je nastavila dalje. Trenutak prije nego što ju je djevojka izgubila iz vida, okrenula se i preko ramena povikala: „Lijepa ogrlica.“

Lia Moore nije nosila ogrlice i taj kompliment ju je zbuniio. Rukama je obuhvatila vrat i skinula tanak zlatan lančić s privješenom pločicom na kojoj je pisalo: Believe in magic.

„Mislio sam da će ti dobro doći.“ Začula je duboki glas iza sebe te se okrenula. Stajao je ispred nje u njegovom uobičajenom crnom odijelu čime se poprilično izdvajao od ostalih prisutnih.

„Kako?“ Upita ga zbunjeno na što se on tajanstveno nasmije.

„Magija, Lia Moore. Magija.“

„Magija ne postoji.“ Odvrati mu tiho iako je sve manje i manje vjerovala u to. Usne mu se razvuku u izazivajući osmijeh dok je njegove tamne oči neprestano promatraju. Kao da je pitaju: Stvarno?

„Baš šteta.“ Kaže nakon nekog vremena na što se Lia jedva primjetno nasmije.

„Želiš li nešto popiti?“ Upita ga, ali kao da nije čuo.

„Tvrdiš da se cijeli život bavim nečime što ne postoji.“ Nastavi, gledajući u prazninu.

„Možda je i ima u tvom životu. Ali moj je poprilično siv i običan.“ Odvrati mu ona na što se on malo trgne.

„Možda mu treba poticaj.“ Zakorači prema njoj od čega joj srce zalupa brže. Pramen njegove crne kose padne mu na čelo, ali se ne potrudi odmaknuti ga.

„Kome?“ Upita što ponovno izazove smješak na njegovom licu.

„Tvom životu.“

„Oh.“ Bilo je sve što je uspjela reći. Približio joj se još nekoliko koraka. Sada su stajali blizu. Previše blizu za dvoje stranaca.¸

„Večeras... Imam slobodnu večer. Nađimo se.“ Predloži tihim glasom od kojeg Lia Moore osjeti čudan osjećaj leptirića u stomaku.

„Gdje?“ Upita ga na što se on ponovno nasmije, smješkom zbog kojeg se ona počne osjećati kao mala djevojčica koja ništa ne razumije.

„Samo se pojavi.“ Kaže čime ju još više zbuni.

„Ali kako ćemo se onda naći?“

„Znat ću gdje si.“

„U redu... Kada?“ Njezino pitanje ga opet rasmije.

„Sumnjaš u mene Lia Moore, nisi li?“ Uzvrati pitanjem.

„Ne bi trebala.“ Prošapće joj blizu uha. Na trenutak djevojka zatvori oči. Kada ih otvori, već stoji sama, naslonjena na zid pored ulaznih vrata.

Shvatila sam da za ovu priču uopće ne pišem autors notes :P Kad nitko ne čita haha

Uglavnom, ako ima ikoga (sumnjam) jel vam se sviđa?