My magician

Deveto poglavlje

Deveto poglavlje

Sporim koracima dođe do središta pozornice i zaustavi se. Oko njega je mrak, ali ne mari. On voli mrak. U mraku se odvijaju najzanimljiviji događaji.

Krajem uha čuje buku iz publike. Od nečijeg tihog šapčenja, do glasnih usklika. Svi ti zvukovi ga ispunjavaju i mora odmahnuti glavom kako bi ih odbacio. Pokuša ostati koncentriran. Bez toga neće uspjeti.

Za nekoliko trenutaka, svjetla su ugašena. Zastori se podignu. Pozornicu obuhvaća magla i ne dopušta gledateljima da ga vide dok im prilazi.

„Dame i Gospodo, dobrodošli na posljednju predstavu Eduarda Velikog!“ Predstavi ga prodoran glas. Magla nestane. Sada ga publika može vidjeti.

Ovaj put njegove usne nisu razvučene u tajanstveni osmijeh. Ne, ovaj put odluči napraviti nešto drugačije.

„Večeras“, započne glasnim glasom, koračajjući po po pozornici, „započet ćemo s najobičnijim trikom. Vidjeli ste ga beskonačno mnogo puta“, dvoje pomoćnika u crnome na pozornicu izvuku veliku kutiju, „zapravo je jako jednostavno. Jedna djevojka. Jedan veliki nož.“ Priđe kraju pozornice i iz publike izvede mršavu djevojku plave kose. „Možda vam je već poznata tajna ovoga trika.“ Govori polako, dok djevojka ulazi u kutiju. „Meni je poznata. Ali ga nikada nisam napravio. Možete li vjerovati? Preskočio sam, tako rečeno, klasični trik svakog mađioničara.“ Djevojka napokon legne te on zatvori poklopac  i pokaže pomoćnicima da donesu nož. „ I tako, dok sam razmišljao, što bih mogao pokazati za tu veličanstvenu zadnju predstavu u Gradu koji nikada ne spava, sjetio sam se da bih mogao izvesti ono što nikada nisam.“ Primi nož u desnu ruku. Publika utihne. Bio je u pravu, gotovo svima bila je poznata tajna tog trika. Ali ipak, priča je prestala, a neki su čak zadržali dah. „Počnimo?“

Iz drugog reda, sa smješkom na licu, promatrala ga je Lia Moore. Čak iako joj je taj trik bio i više nego poznat, i mrzila ga je iz dna duše, sada je uživala. Uživala je, gledajući Eduarda kako podiže veliki nož i zabija ga u usku rupu među kutijama. Publika plješće dok on odvoji noge djevojke od ostatka tijela.

Zaobiđe i priđe kutiji s druge strane. Podigne nož i pogleda u publiku. Lia se ne može ne smješiti njegovom ozbiljnom licu.

Eduard spusti nož do ruba kutije. Još uvijek gleda ravno ispred sebe. Lia spusti pogled na djevojku ispod noža. I u tom trenutku je ugleda. Dlanovima koji vire iz kutije lupa po njezinom rubu. Glava joj se miče desno lijevo. Mogu se vidjeti njezine oči. Sada su raširene. Od užasa.

Kada Lia shvati što se događa, u panici uhvati ruku svoje prijateljice Eve. Poželi vrištati. Povikati da stane. Ali zvuk ne proilazi iz njezinih usta.

U trenutku kada se veliki nož spusti na vrat djevojke, bijela traka na njezinim ustima poprimi crvenu boju. Boju krvi.

Tijelo joj se više ne miče. Sada je zaleđeno. Mrtvo.

Iz publike se začuje nekoliko vriskova. Tek tada mađioničar spusti pogled.

„O-ovo se nije trebalo dogoditi.“ Promuca. Njegovo lice više ne zrači samouvjerenošću. Trese se. Disanje mu se ubrzava, što se može primjetiti po prsnom košu koji se sada diže i spušta puno brže nego što bi trebao.

„S-sve je u redu.“ Poviče, vjerojatno više kako bi smirio sebe nego šokirane djevojke u publici. Skine poklopac. Još više krvi se rasteče po podu.

„Koja je ono riječ..“ Promrmlja, šetajući u krug. „Probudi se!“ Poviče odjednom. Iz publike se začuje nekoliko jecaja. „Oživi!“ Kada se ništa ne dogodi, on pređe rukom kroz svoju crnu kosu i uzdahne.