My magician

Osmo poglavlje

„Lia Moore.“ Začula je njegov glas iza sebe te se nasmješila. Bilo je jutro, stajala je u svojoj radnoj odjeći ispred pulta. Iako si to nije željela priznati, čekala ga je.

„Eduarde.“ Kaže i okrene se. Ugleda ga u svojem uobičajenom izdanju, crno odijelo i tajanstveni smješak na licu. Nekoliko minuta izmjenjuju poglede, nakon čega on zakorači prema njoj te iz džepa izvadi tri papirića.

„Večeras je moja zadnja predstava ovdje. Pripremam nešto neviđeno. Mislio sam da ćeš željeti doći.“ Kaže i Lia radosno prihvati karte. Kada ih spremi u najdublji džep svojih hlača, ponovno podigne pogled k njemu, ovaj put s tužnim smješkom na licu.

„Odlaziš, a ni jedanput nismo normalno pričali.“ Kaže i odmah odmakne pogled, osjećajući se posramljeno. On je uzme za ruku i jedva primjetno se nasmješi.

„Kako to misliš, normalno pričali?“

„Pa, bez sve te magije, znaš.Ne znam ništa o tebi kao osobi.“ Kada to čuje, još više se rasmije. Nekoliko minuta šuti, a onda predloži:

„Idemo u šetnju.“ Kaže, poprilično iznenada.

„Radim.“ Odvrati ona, kao da nije bilo očito.

„Stvarno?“ Upita, s tajanstvenim smješkom na licu. Nekoliko sekundi vlada tišina, nakon čega se  ispred njih pojavi Jenna, glavna konobarica.

„Lia, uzmi pauzu, ionako nema puno ljudi.“ Kaže, ni ne pogledavši je. Lia iznenađeno pogleda mađioničara.

„U redu...“ Reče, na što joj on pruži ruku te zajedno izađu iz kafića.

„Dobro, što želiš znati o meni kao  o osobi?“ Upita je nakon nekoliko minuta tihe šetnje.

„Ne znam, male stvari.“ Odgovori i zamisli se. „Koliko imaš godina?“

„Što ti misliš?“ Odgovori pitanjem što ju ponovo natjera na razmišljanje.

„Dvadeset i... jednu? Dvije?“ Kaže nesigurno na što on odmahne glavom.

„Dvadeset i četiri.“ Nastavi ona, sada već odlučnije. „Koliko onda?“ Upita kada on ponovno dmahne glavom.

„Dvadeset i sedam.“

„Ne vjerujem.“ Zakoluta očima na što on slegne ramenima.

„Laskaš mi, ali ovaj posao te umori. Starim, Lia Moore.“ Iako on zvuči potpuno ozbiljno, ona se ne suzdrži od smješka.

„Kada si odlučio da ćeš se baviti ovime? I kako se to dogodilo?“ Slijedi njezino sljedeće pitanje.

„Oh, nema određenog dana, mjeseca, čak ni godine. Magija je odabrala mene.“ S tim riječima, nagne se i odnekud iz čiste zemlje izvadi gotovo savršenu crvenu ružu.

„Dosadi li ti ponekad?“

„Što? Magija? Nema šanse. Možda se ponekad umorim od brojnih ljudi koji se vrte oko mene, ali“, pri tome zastane i pogleda je u oči, „sve postane lakše ako znam da je negdje u publici djevojka poput tebe.“

„Znači priznaješ da ti ovo nije prvi put? Mislim, da uhodiš nevinu djevojku koju si slučajnim odabirom odabrao iz publike?“ Upita, s izazivajućim smješkom na licu.

„Oh, Lia Moore, ti nisi bila slučajni odabir.“

„Odgovori.“ Ustraje ona.

„Naravno da ne. Što si očekivala?“ Njegov odgovor, iako je bio poprilično očigledan, ipak ju je rastužio. Nekoliko minuta je opet vladala tišina, kada se on ponovno zaustavi i podigne ruku k njezinoj kosi.

„Imaš ovdje.. Nešto.“ Kaže kada ga ona zbunjeno pogleda. Spusti ruku i pokaže joj bijelog goluba kako mu sjedi na prstu.

„Ti stvarno voliš golubove.“ Kaže ona sa smješkom na licu. On kimne i pusti ga. „Kako to da me ti ništa ne pitaš?“ Upita zbunjeno. Ona je bila ta koja ga je cijelo vrijeme ispitivala, a on kao da nije imao ništa što bi mogao pitati nju.

„Nemam što.“

„Zar te ne zanima ništa o meni?“ Osmijeh ponovno nestane s njezinog lica.

„Znam sve što mi je potrebno.“ Odvrati odlučnim tonom.

„Na primjer? Reci mi, što znaš o meni osim mog imena.“

„Kao što rekoh, sve što bi mi trebalo. Možda čak i više.“ Kada ga ona nastavi gledati, on napokon popusti. „U redu. Imaš sedamnaest godina. Nemaš neko pozitivno mišljenje o ljudima i jedine osobe koje puštaš blizu sebe su dvoje čudaka Eva i Filip. Nakon dvije godine srednje škole, izbacili su te, pobjegla si od kuće i sada živiš sama u svom malom stanu i radiš u onom užasnom kafiću kako bi zaradila barem nešto. Nekada davno svirala si klavir i slušala klasiku, sad si više u onom metal svijetu, ali još uvijek duboko u sebi želiš se baviti sviranjem klavira, profesionalno. Mrziš mačke, životinje općenito, djecu, sunce i ostale stvari koje vole normalni ljudi.“ Završi i ostavi ju stajati široko raširenih očiju. „Oh, skoro sam zaboravio. Pronalaziš me izuzetno privlačnim.“ Njegove usne se razvuku u ponosan osmijeh.

„Kako znaš sve to?“ Upita, još uvijek začuđena.

„Pa, po načinu na koji me gledaš. A tu je i činjenica da.. Većina djevojaka me pronalazi privlačnim.“

„Ne to!“ Poviče, što izmami još veći osmijeh na njegovom licu. „Upravo si ispričao ono što ne zna apsolutno nitko. Kako?“

„Oh, Lia Moore, draga.“ Prebaci jednu ruku preko njezinih ramena na što ona zakoluta očima. „Ja znam sve što želim znati. Ponekad mrvicu previše. Na primjer, znam da će Jenna poludjeti ako se pokažeš tamo za dvije minute.“ Nakon tih riječi ona se brzo odmakne od njega i uputi se prema kafiću.

„Vidimo se večeras, Lia Moore.“ Čuje njegov glas iza sebe i može zamisliti tajanstven smješak na njegovom licu.

„Da, vidimo se.“ Brzim koracima se udaljava, ali se odjednom zaustavi okrene se prema njemu. „I samo da znaš, ne mislim da si privlačan.“  Koliko god nije voljela lagati, ovaj put je morala. Dok se vraćala, neprestano je razmišljala kako mađioničar koji ju je upoznaao prije nekoliko dana zna sve o njezinom životu.