Moja Sudbina [✔]🔚

14.

Nakon kraćeg razgovora sa upravnikom Omerom on odlučuje pridružiti nam se u našoj šetnji i dovesti nas do Murata, na što ja naravno pristajem.

Lagano šetamo udaljavajući se sve više i više od ranča. Obilazeći svo to silno zemljište porodice Montegregorovih ili bolje rečeno jedan mali dio od svega onoga što oni posjeduju. Uz put nailazimo na nekoliko radnika koji nas velikodušno pozdravljaju i upućuju u Muratovom pravcu. Nisam znala kuda idemo i put mi je bio potpuno nepoznat ali se nisam osjećala nesigurno. Omer se svo to vrijeme trudio da mi uljepša ovu šetnju po paklenom suncu pričajući mi razne priče o Muratu koje sam ja željno  upijala trudeći se da ne pokažem previše zainteresiranja pred njima. Ajše bi sve to šutke slušala smiješeći se sramežljivo kada bi nailazili na kojeg mladića golih prsa.

Zgodni radnici prolazili su pored nas vodeći za sobom konje u ogromni bijeli obor (ograđeni prostor gdje konji trče i treniraju). Takvih obora na ranču bilo je puno i svi su bili različiti, ali je ovaj definitivno bio najljepši od svih. I najstariji na ranču kako doznajem, napravljen od lijepo izrezbarenog drveta ofarbanog u bijelu boju. To je samo još jedna stvar u nizu koju sam obožavala kod Murata i ovog ranča. Omer mi je ispričao da je on kao i ja volio konje i na ranču je imao i uzgajao gotovo sve vrste konja. Kupovao je sve rase do kojih je mogao doći, pario ih, uzgajao,mijenjao, prodavao i to je bila njegova velika strast.

Oduševljavale su me priče o Muratu mada mi je i dalje bila nestvarana ta silna ljubav i poštovanje koju su mu radnici iskazivali. No ono što na kraju svakog razgovora o njemu nikako nisam mogla poreći jeste činjenica da je on jako dobra osoba. Koliko god ja željela da iskrvarim tu savršenu sliku njega u svojoj glavi jednostavo je bilo nemoguće pored svih stvari koje sam saznala o njemu za ovih par dana koliko sam na ranču.

Šetnja je potrajala a ja sam bila sve nestrpljivija i nestrpljivija da ga vidim. Ne bih to priznala ni pod prijetnjom vlastitog života, ali od jutros kad sam se probudila imam neodoljivu želju da vidim Murata. Možda je to zbog sna, a možda i zbog toga što sinoć nije spavao u mojoj sobi i na neki čudan način mi nedostaje. Ni sama ne znam i ne mogu objasniti pojedine stvari koje mi se dešavaju i koje radim u zadnje vrijeme. Ne razumijem samu sebe.

Želja je bila jaka baš kao i sunce koje je taj dan spaljivalo sve živo i neživo na zemlji. Kao da se trudilo da me oslabi i spriječi mi da ga vidim. Koliko god su se moje noge opirale i uporno nastavljale da koračaju gonjene neobjašnjivom željom u meni da vidim čovjeka kojeg ne volim, umor je bio jači i osjećala sam da ću posustati. U meni se vodila bitka između moga srca i moga tijela. Nastaviti dalje i hodati još Bog sami zna koliko ili se vratiti i ne ispuniti ono zbog čega sam prvobitno krenula u šetnju po ovom paklu.

Baš u tom trenutku čula sam Omera:

“Uskoro stižemo gospođice Lejla. Jeste li se umorili? Ako želite možemo da vam osedlamo jednog konja?”

Od svega što je rekao samo riječ uskoro je ostala u mojoj glavi i djelovala kao melem za moje umorne i bolne noge i kao pumpa za moje srce koje je istog časa počelo da lupa svakim korakom sve jače.

“Ne, nisam umorna.” - Energično sam odgovorila – “Ipak hvala, baš ste ljubazni.”

“Prešli ste dug put pješačeći od vile do ovdje, ako osjetite umor slobodno mi recite i reći ću momcima da vama osedlaju konja.”

“Hoću naravno, samo sad nema potrebe za time. Navikla sam da hodam puno, volim duge šetnje.” -Uz osmijeh prozborim.- “Nego gdje to idemo upravo?”

“Vodim vas prema starom skladištu koje Murat sa radnicima upravo obnavlja.”

“Obnavlja?”