Moja Sudbina [✔]🔚

23.

Lejla

Prošlost;

Vraćam se od svojih roditelja razmišljajući o svemu što mi je Nana rekla o odnosu između mene i Murata. Iako mi je beskrajno drago što sam ih konačno vidjela nakon jako dugog perioda, požalila sam što im posjetila. Žalim zbog toga jer sam rastužila svoju majku i Nanu problemima oko kojih mi one nisu mogle pomoći. Očekivale su lijepe vijesti, a ja i nisam imala. Moj muž već danima nije pričao sa mnom i sama sam bila u potpunosti skrhana svime što se dešavalo ovih dana.

Da stvar bude gora leđa su me ubijla i po prvi puta mi je bilo neugodno jahati na leđima konja u ovom slučaju Jesme. Jesme je prelijepa siva ždrjebica koju mi je konjušar uvijek sedlao na Muratovo naređenje jer je bila jako mirna i gotovo bezopasna. 

Mrak je već uveliko počeo da pada te više nisam mogla sebi dozvoliti da  napravim pauzu pa nakon toga nastavim svoje putovanje.

Ranč Montegregorevih bio je van grada, jedino šuma pored regionalnog puta bila je kratnica da što prije dođem do svog kreveta i odmorim.
Ubrzala sam Jasme jedva se zadržavajući na njoj i krenula prema šumi, iako me bilo strah noću sama lutati po šumi moja želja za odmorom je trenutno bila veća od straha.

Nikada u životu se nisam osjetila slabijom nego sad, cijelo tijelo me boljelo i imala sam blagu vrtoglavica.

Dok sam prilazila ulazu u šumu primjetila sam konjanika na bijelom konju, ušao je prije mene te brzo nestao među gustim drvećem šume. Bila sam uplašena i svjesna da mi se samoj svašta moglo desiti na ovakvim mjestima ali sam uprkos tome nastavila naprijed.

Potjerala sam Jesme u galop, pokušavajući pratiti šumski putić i izbjegavajući drveće koje mi se nalazila na putu. Odjednom, niotkuda put mi je presjekao bijeli konjanik kojeg sam malorpije vidjela.

Snažno sam povukla uzda kako bi obuzdala Jasme i spriječila sudar. Ona se preplašila te blago podigla na prve noge zbacivši me sa sebe. Pala sam na pod, na moju sreću zemlja je bila mekana od kiše pa nisam pretrpjela neku tešku povrijedu, a mogla sam slomiti nešto da je pad bio teži.

"Šta misliš da radiš?!" -Vrisnula sam na konjanika.

"Žurite negdje gospođice Lejla ili je bolje da Vas zovem gospođo Montegregori."

Poznavala sam taj glas, prokleto dobro sam ga poznavala, ali na prvu nisam vjerovala svojim čulima.

"Ahmede?"

"Da, ja sam. Zar me ne prepoznaješ."

U šoku što ga vidim nisam se mogla podići sa zemlje, samo sam nijemo zurila u njega.

"Ne, šta radiš tu usred šume?! Na smrt si me preplašio." -Najzad sam progovorila.

"Nisi me poželjela Lejla očekivao sam drugačiju dobrodošlicu. Dosta drugačiju ako ćemo iskreno. Očekivao sam da ćeš me čekati kod kuće kako si i obećala, a našao sam te udatu za bogatog zemljoposjednika. Malo je reći da si me razočarala, ali dobro još uvijek to možemo riješiti." -Sjahao je sa svog konja i stao ispred mene.

"Riješiti? O čemu ti pričaš i mi smo prekinuli prije nego si otišao na taj put, sjećaš se. Nikada ti nisam obećala da ću te čekati, dosta je i toga bilo Ahmede."

"Nisi mi ni morala reći, od tebe se očekivalo da ne čekaš."

"Pa dosta toga se očekivalo i od tebe, ali sam ja tebi bila na zadnjem mjestu."

"Dobro znaš da to nije istina!"

Pružio mi je ruku da mi pomogne da ustanem ali nisam je prihvatila.