Moja Sudbina [✔]🔚

25.

Ahmed

Sjedim u zavučenom ćošku kafane dok mi se pogled gubi u daljinu kroz prljavi prozorčić ispred moga stola. Noć je već odavno pala, uskoro će jutarnje sunce obasjati ovaj stol i mene za njim. Tu nepomično sjedim još od rane večeri prošlog dana i ispijam stari lokalni viski, čudne žute boje.

Nisam pijan a nisam ni živ. Svaki udah zraka koji uđe u moja pluća udah je mrtvaca koji ništa više ne osjeća, ništa osim bola slomljenog srca.

Sjedim potpuno sam, zahvalan gustom dimu cigareta koji ispunjava kafanu, štiti me i drži daleko znatiželjnih pogleda. Mada u ovo doba i nema poštene i normalne osobe u kafani čijeg bi se pogleda i komentara postidio. Sve same propale pijanice i živi mrtvaci poput mene, osjećao sam se kao da sad i pripadam tom svijetu od kojeg sam se nekada gnušao.

U kafani nema galame, nema priča, nema muzike, nema ničega. Svako sjedi sam sa svojom boli, šutljivo što od problema, što od alkohola. Nikome nije do priče. Kao da nikome nije do života. 

U prozoru mi se učini da vidim njen lik, njenu gustu smeđu kosu puštenu preko ramena i te savršeno bijele zube koji sijaju na njenim usnama. Smije se i ja sam sretan, smije se dok pleše kraj rijeke u plavoj haljini koju sam obožavao. 

Smije se, ali ne smije se meni. Smije se meni u inat ali drugome čovjeku. Smije se tom gadu od Murata Montegregorija za kojeg sam mislio da mi je ukrao život prije mnogo godina, a ispostavilo se da ga je ukrao upravo sad i to meni pred nosem.

Uzeo je i prisvojio ono što sam ja ostavio. Uzeo je i prisvojio moje srce, moju dušu i moj život. Prisvojio je moju Lejlu.

Kako mi to sad čudno zvuči kad kažem moju Lejlu, a cijeli svijet je zove njegovom. 

Kako ona meni samo ponosno kaže; “Ja nikada nisam bila tvoja Amhede.”

A bila je, Bog mi je svjedok da je bila. Samo moja i ničija više. Bila je u mojim rukama, u mojim mislima i u mojim riječima. Bila je u mojim zakašnjelim obećanjima koja su postala moja smrtna presuda.

Bila si moja!

Priznaj, posmislim u sebi, a onda svatim da ni od toga nemam ništa. Šta i da prizna da je bila moja, šta i da mi to kaže. Šta imam od toga kad više nije tako.Bila, prošlo je vrijeme.. 

"Voljela sam te", to nije utješna riječ to je nož za moje srce Lejla.

Žao mi je! Žao mi je ne znači ništa Lejla, nije ti žao. Nije ti bilo žao ni mene, ni tebe, naše ljubavi.

Ja priznajem, ja sam pogriješio. Ostavio sam svoje vlasništvo nezaštićeno, a Murat lisac je iskoristio tu priliku i oteo moj plijen.

Ja sam izgubio. Izgubio sam!!

Pomiriti se sa porazom.
To kažu da sad treba da uradim, a ja prokleto ne znam kako se to radi.

Suza krenu iz moga oka, odlična da me učini još  slabijim nego što jesam, a sjećanja na njene riječi vratiše mi se kao grom iz vedra neba.

"Molim te odlazi odavde, pusti me Ahmede, pusti me da pronađem svoj mir i uživam u njemu. Molim te, prestani kažnjavati i mučiti kako sam sebe tako i mene. Shvati, Murat je sad moj život, ja sam njegova žena to se neće primjetiti. Zavoljela sam ga, stvarno jesam. Voljela bi kad bi to mogao da vidiš, voljela bi kad bi mogao biti sretan zbog mene."

"Nije gotovo!"

"Jeste, gotovo je. Bilo je odavno gotovo, ali ja to nisam htjela prihvatiti kad sam trebala. Kasnije sam shvatila, sreća nije bilo kasno, shvati i ti molim te, dok još nije kasno za tebe."