PUT DO TEBE (TISKANA)

1. POGLAVLJE

Dok sam izlazila iz zgrade zabljesnulo me vrelo ljetno sunce. Zrak je bio težak i vruć, nije bilo ni daška vjetra da olakša tu ljetnu žegu, a tjednima je uporno trajala. Okolina bolnice se nije nimalo promijenila, asfalt je bio svjetlosive boje kao i onda kada su me vozili ka ovoj mentalnoj ustanovi. Istu sam dvanaest godina zvala svojim domom.

Cesta je vijugavo vodila do obližnjeg gradića. Okružena mješovitom šumom koja se nadvijala nad njom poput kakvih stražara. Okrenula sam se oko sebe i uočila da me nitko nije dočekao. Iz grudi mi se podigao uzdah olakšanja. Navukla sam staru otrcanu Nike šiltericu i sunčane naočale. Misli su mi lutale. Dugo nisam bila slobodna. U stranoj zemlji, a u džepu nemam ni prebijene pare.

Bila sam sama samcata na ovome svijetu, poput lika iz one dječje knjige „Pale sam na svijetu". Prebacila sam ruksak na leđa i krenula pješke cestom, ma kamo me odvela. Nisam imala neko odredište, a obitelj?! Nisam željela imati bilo kakve kontakte s njima. Bolje mi je bez njih. Uhvativši se za džep napipala sam kutiju tableta koju mi je dala sestra, da imam dok u ljekarni ne podignem novu turu. Izvadila sam kutiju iz džepa i promatrala je neko vrijeme. Truju me tim tabletama skoro cijelog života. Mislim da ih nisam uzimala samo dok sam bila beba. Doktori su uspostavljali raznorazne dijagnoze i svaki bi na spisak dodao neki novi lijek. Lijekovi, to je jedino čega mi nikada nije falilo u životu.

Bacila sam kutiju što sam dalje mogla i zaklela se sama sebi da više nikada neću dozvoliti da ovisim o njima, prilagođavajući se prijateljima ili obitelji. Obitelj me i smjestila tu gdje jesam, na osamnaesti rođendan.

Dok su druge djevojke priređivale zabave i dobivale skupe poklone, ja sam od obitelji dobila grandiozni ulazak u mentalnu ustanovu. Za njih sam bila nakaza koje su se sramili, skrivali me od društva. Na neki način sam im zahvalna, jer sada konačno mogu živjeti svoj život, i to po svojim pravilima.

Pogledavši unatrag bolnica se vizualno smanjivala svakim korakom koji sam napravila. Nije bilo te nebeske sile koja bi učinila da dozvolim da me opet zatvore. Nakon dva sata hoda, na obzoru su se počele pojavljivati prve kućice, periferije nekog gradića. Nisam imala pojma kako se zove, mada to uopće nije bilo bitno. Cilj mi je bio što brže i što dalje pobjeći od svega. Sunce je peklo visoko na nebu i ukazivalo da se bliži podne. Stopala su me boljela i bridjela. Sjela sam uz rub ceste da malo odmorim i otpijem gutljaj vode. Primijetila sam da se nakon desetak metara cesta račva prema gradu i u nekom drugom smjeru. Odabrala sam drugi smjer. Izbjegla sam odlazak u grad, u malenim gradićima poput ovog ljudi su veoma radoznali, svi žele znati sve o svakome. To mi ne odgovara. Ja sam na umu imala veći grad, gdje ću se moći lako izmiješati s ostalim sugrađanima, gdje me nitko neće posebno zamjećivati ili me ispitivati, posebno o stvarima vezanim za moju prošlost. Ja sam osoba bez prošlosti.

Onog trenutka kada sam izašla iz bolnice slavila sam svoj novi rođendan. Dok neki ljudi okreću novu stranicu u svom životu, ja sam odlučila pisati novu knjigu. Staru knjigu sam zatvorila i zaključala duboko u duši i bacila ključ. Jedino što sam voljela u vezi svog starog života bilo je moje ime, jer mi ga je nadjenula baka. Zvala sam se Aura. Ta žena je bila jedina svijetla točka u mom životu i jedina potpora koju sam imala u obitelji. Uskratili su mi pravo da se posljednji put pozdravim s njom dok je umirala. Nisu mi dozvolili ni da prisustvujem pogrebu.

Stresla sam se od sumornih misli i podigla glavu prema nebu. Sloboda pruža tako dobar osjećaj. Tako prija opušteno ležati vani pod zrakama sunca i osjećati toplinu na licu. To se zove život. Podigla sam se s trave i krenula prema nekom novom životu, koji ću od sada sama krojiti. Prehodat ću i planetu ako treba samo da pronađem svoje mjesto. Nikad nisam vidjela more, bila u kinu ili bilo što slično. Nisam preživjela tinejdžerske dane, poput ostalih djevojaka zaljubljujući se u zgodne mladiće. Nisam upoznala draž prvog poljupca ili prvog dodira. Sve mi je to bilo uskraćeno i oduzeto. Nikad nisam stavila neki kozmetički proizvod na lice. Sada sve to želim isprobati, živjeti život punim plućima. Prva od mnogih odluka je pala, odlučila sam živjeti negdje na obali blizu mora. Hodala sam skoro cijeli dan, sunce se polako počelo skrivati iza obzora, spuštajući tamni zastor na nebu. Automobili su jurili pored mene kao da ni ne postojim, kao da me nema ili sam nevidljiva, to mi je u potpunosti odgovaralo.