PUT DO TEBE (TISKANA)

14 Poglavlje

Silovito otvaranje vrata prenulo me iz sna i umalo sam ispala na pločnik. Gruba ruka uhvatila me za rame i povukla van. Jake se probudio i sneno promatrao što se događa. Pokušao me uhvatiti za nogu, ali ruka mu je samo skliznula. U svom tom natezanju pokušala sam se uhvatiti za nešto, ali bezuspješno. Klimavim nogama nisam mogla pronaći uporište, padala sam svakim korakom koji sam pokušala napraviti. Sva sreća što je vani bio mrak pa su mi se oči brzo prilagodile na slabu svjetlost. Gledajući oko sebe, nisam uspijevala razaznati gdje se nalazim. Jake je pokušao izaći iz automobila, ali neki lik mu je zalupio vrata pred nosom.

„Zar si mislila da ćeš nam tako lako umaći? Tatica će nam dobrano platiti i to s bonusom!"

Okrenula sam glavu prema čovjeku koji me i dalje čvrsto držao za rame i vukao prema nekom kombiju. Na te riječi sam se počela otimati i pokušavala pobjeći. Uhvatio me čvršće i povukao još snažnije. Jauknula sam glasno. Nikog nije bilo na benzinskoj pumpi osim nas. Pogledom sam pokušala pronaći Awana. Dozivala sam ga na sav glas. Ništa. Nije se javljao. Zar me prodao? Zar bi se namučio pronaći me i predati ocu? Ne, to nije mogla biti istina. Vjerujem u to ili se pokušavam uvjeriti.

„Samo ti viči! Nema nikog da ti pomogne! Onaj tvoj je obični šmokljan, nesposoban brinuti o tebi! Samo nam je olakšao posao i doveo nam te pred nos!"- govorio je unoseći mi se u lice. Dah mu je smrdio na cigarete i alkohol. Stao se cerekati i mirisati me po vratu. Sitne dlačice su mi od jeze poskočile po cijelom tijelu.

Bože, ovo se ne događa. Moram se probuditi. Ovo je noćna mora. Mora da sanjam. Bilo ih je trojica. Jedan me držao i vukao sve bliže kombiju. Drugi je čekao kod kombija, dok je treći sprječavao Jakea da izađe van. Izvadio je platnenu krpu i po njoj iz malene bočice polijevao neku tekućinu. Otvorio je vrata, uhvatio Jakea za kosu te mu pritisnuo krpu na nos i usta.

„Ne! Nemojte mu nauditi! Ne!"- vikala sam iz sveg glasa na njega. Njegovo maleno tijelo stropoštalo se na zadnje sjedište automobila. U sekundi je bio bez svijesti.

„Brzo, odvuci kuju u kombi! Viče toliko da će probuditi i mrtve! Idemo odavde!"- treći čovjek je iznervirano vikao i krenuo s istom tom krpom prema meni. Otimala sam se koliko mi je dopuštao grmalj koji me držao. Sutra ću imati modrice po cijelom tijelu. Okrenuo me prema sebi i zalijepio mi toliko snažan šamar da mi je glava odletjela. Metalni okus preplavio mi je usta. Tanak mlaz krvi mi se slijevao iz usne po bradi.

Iz sveg glasa sam vikala: „Upomoć! Molim vas, pomozite mi! Awane! Awane, gdje si? Awane! Awaneeeee!"

Treći lik mi je prišao. Pogledao me direktno u oči i pobjedonosno mi se nacerio u lice: „Laku noć kučko!"

Uhvatio me za kosu da mi pridrži glavu mirno i pritisnuo mi krpu na nos. Snažan, opor miris preplavio mi je nosnice. Opustila sam se i počela padati. Oči su mi se preokrenule u očnim šupljinama od snage smrada. Tama je došla naglo i preplavila me. Posljednja misao mi je bila o njemu. Awane.

Snažan šamar mi je zapalio lice. Automatski sam otvorila oči i pokušala se uhvatiti za lice. Ruke i noge su mi bile vezane. Preko usta sam još uvijek imala prljavu krpu. Grlo mi je bilo hrapavo od vike. Želim umrijeti. Ne želim opet biti zatvorena. Želim život kakav zaslužujem.

Pogledala sam prostoriju u bijelom. Tako poznato. Tako jebeno poznato. Bože čime sam to zaslužila? Zašto ja? Zar je to moja sudbina? Na sebi sam imala obučenu košulju. Jebenu bijelu košulju koja se veže na leđima. Opet. Noge i gležnjevi su mi bili vezani za stolicu na kojoj sam sjedila. Noge su mi bile gole. Više nikada neću moći pobjeći. Nikada. Vrata su se naglo otvorila i ušao je bolničar. U ruci je držao injekciju punjenu nekom tekućinom. Stala sam se trzati da se pokušam osloboditi, ali bezuspješno. Postigla sam samo to da mi se noge zategnu za stolac i remenje ureže u kožu. Pokušala sam uspostaviti kontakt očima s bolničarom. Izbjegavao je moj pogled. Stao je iza mene i uhvatio me za rame: „Na mene ne utječe uplakani pogled. Ovdje ne pale ženske suze, curo."