PUT DO TEBE (TISKANA)

11 Poglavlje

Panika mi je kolala cijelim bićem. Tko želi da mi naudi? Tko je sposoban naručiti moju otmicu? Što bi se desilo da se Jake nije našao ovdje? Tisuću pitanja mi se rojilo u glavi, a na svako sam imala samo jedan odgovor- moj otac! Da li je zaista spreman na sve da me se dočepa? Vrijedi li sve ovo samo da me smjesti natrag u ustanovu, daleko od svijeta? Otuđenost I neshvaćanje su me pratile u stopu.

Pokušala sam odavati dojam hrabrosti i staloženosti, iako mi je svaka pora bila prožeta poniženošću i razočarenjem. Čime sam to zaslužila? Pitanje koje postavljam cijeloga života, ali nikada naglas bojeći se odgovora kojeg bih mogla dobiti.

„Hajde Jake da ti očistimo lice. Ispod oka ćeš imati jednu veliku modricu! Zašto si to uradio?"- upitala sam ga samo da otklonim taj znatiželjni pogled. Moje su ga suze potresle, pa se još više povukao u sebe, plašljivo me promatrajući.

„Vidio sam da si u nevolji i pokušao sam ti pomoći onako kako sam znao i mogao. Želio sam to. Osjećao sam potrebu odužiti ti se za onaj dan kad si me nahranila.

„Ti si još uvijek dijete, Jake. Mogli su te ozbiljno povrijediti. Nikad si ne bih mogla oprostiti da ti se nešto dogodilo. Obećaj da više nećeš pokušati učiniti ništa slično!"

Glava me je boljela od povlačenja kose. Sve u svemu, s obzirom na događaj, nisam loše prošla.

Osim malih poderotina i nedostatka pramenova kose, sve ostalo je bilo kako treba. Bojala sam se Jakea poslati kući, napadač bi ga mogao presresti. Još jedan problem koji ne znam kako riješiti. Trzala sam se na svaki zvuk koji je dopirao izvana.

„Jake, trebao bi otići kući, roditelji će ti biti zabrinuti, mada nisam sigurna kako da te pustim nakon svega što se dogodilo danas. Nervi su mi bili napeti poput strune. Brinuti za još jedno biće pored sebe bilo je iscrpljujuće i potpuno zastrašujuće.

Bože što mi je činiti? Kako da nas zaštitim od ove nevolje? Nisam se usudila zvati policiju. Pozovem li ih, obitelj će me pronaći, a to želim izbjeći pod svaku cijenu. Ako mi već nisu na tragu. Što da radim?

„Ja, ja nemam roditelje Aura. Ja sam beskućnik i živim ispod doka malo niže niz plažu. Oprosti što sam ti lagao, ali bilo me sram."- izgovorio je tiho gledajući me u oči. Bojao se reakcije zbog laganja pa je počeo krstiti ruke u krilu. Nesvjesno sam mu prišla i zagrlila ga. Bit će da sam potražila utjehu za sebe više nego za njega. Prepoznavala sam se u ovom mršavku.

„Oprosti Aura, više ti nikada neću lagati."- izgovorio je tako da sam ga jedva čula.

„Nemam ti što oprostiti, do nedavno sam i sama bila beskućnik, ali o tome ćemo drugom prilikom. Za sada ostani ovdje sa mnom i nemoj se bojati. Zaključani smo i sigurni. Ne vjerujem da će se usuditi ući unutra." Nisam mogla vjerovati da sam podijelila s njim činjenicu da sam se osjećala kao beskućnik. U neku ruku sam upravo to i bila. Mala razlika se krije u tome što nisam živjela na ulici nego u mentalnoj ustanovi, što je možda i gore iskustvo. Jesmo li sigurni unutra? Ne bih se kladila u to. U strahu sam definitivno.

„Hajde dođi, idemo na sprat. Možeš se istuširati i isprati krv. Dat ću ti čistu majicu i hlače da se presvučeš. Bojim se da nemam donji veš. "- pomogla sam mu da se pridigne i vodila ga stepenicama na sprat.

„Bit će u redu hlače i majica. Hvala ti Aura."- zagrlio me rukom i pratio uz stube . Ušavši u kupaonu, pokazala sam mu gdje se nalaze čisti ručnici. Otišla sam do sobe, izvadila majicu kratkih rukava i muške kratke hlače koje sam pronašla u kući dok sam raspremala. Vratila sam se nazad u kupaonu i spustila sve na ormarić.

„Bit ću u susjednoj sobi, ako bilo što zatrebaš samo me pozovi."

Kimnuo je glavom i pričekao da izađem. Čula sam ga kako otvara vrata. Bio je prestrašen toliko da nije bio siguran ostati sam ni u kupaoni. Kako da nađem izlaz iz ove situacije? Kome da se obratim? Od koga zatražiti pomoć? Ovo ne mogu sama riješiti. Dojadilo mi je da uvijek budem hrabra i nosim se sa svim životnim problemima. Bacila sam se na krevet i dala si oduška. Jecala sam poput jecajuće Mirte. Prigrlila sam jastuk da se utišam. U glavi sam začula Awanov glas, pa zaplakala još jače.