PUT DO TEBE (TISKANA)

31 Poglavlje

Misli su lutale bespućima svijesti, izvlačile sve ono što je bilo duboko potisnuto unutar mene. Pospremljeno u kutiju, zaključano u duši i srcu, dajući mi ono što neki zovu iskustvo ili životni put koji svi moramo proći. Slike su se izmjenjivale, sva ona lica koja su me pratila na putu od djetinjstva do sada, draga i manje draga. Svako lice je pričalo svoju priču koja je obilježila dio mog života kao iskustvo ili kao lekciju.

Zaustavila sam se na petom rođendanu, mislim da je to moje najranije sjećanje. Preda mnom je prekrasna čokoladna torta, bila je poklon od bake. Pet svjećica zabodeno u čokoladnu glazuru čekalo je da zaželim želju, da ih ugasim puhanjem. Kao da ovog momenta proživljavam taj trenutak, osjećam kako mi tijelo treperi od iščekivanja. Znam svoju želju, želim je dovoljno dugo. Pogledom sam potražila majku koja je stajala kraj oca, nasmiješena dok joj se tuga zrcalila u očima. Njen osmijeh nikada nije dolazio iz srca, uvijek je bio namješten, kao da pozira za obiteljsku fotografiju.

„Hajde srce zaželi želju i puhni svijeće!" bodrila me baka nježno mi milujući kosu.

Pogledala sam je i u očima ugledala svu onu radost i veselje, ljubav koja je iz svake njene pore isijavala za mene. Zatvorila sam oči misleći na svoju želju, da želim biti normalna djevojčica, bez napadaja panike i tih čudnih stvari koje mi se događaju. Uvukla sam zrak i u trenutku kada sam željela ugasiti svjećice pred očima sam ugledala tamnog dječaka duge kose kako mi se cereka u lice gurajući me snažno rukama.

„ Daj novce Awane! Ili se spremi za batine, kako ti je draže!"- govorio je ljuto pružajući ruke prema meni.

„Nemam, pa i da imam nikada ti ih ne bih dao bitango!"- kao da je taj glas izašao iz mene, samo što ja nisam govorila.

Dječak je bijesna pogleda pojurio prema meni i svom snagom me udario u prsa. Udarac je izbacio sav zrak koji sam zadržavala u plućima, izbacio me iz ravnoteže. Dok sam padala povukla sam stolnjak na kojem su bili torta i sokovi, sve je palo na pod uz glasnu lomljavu.

„Nemoj me tući, molim te! Ja nisam Awan!"- kroz plač sam vikala dok sam se rukama grlila i pokušavala se obraniti.

Baka je prva poskočila u pomoć dok je majka pokušavala doći do mene, otac ju je zaustavio glasno joj govoreći : „ Pogledaj je, dobro je pogledaj! Ona nikada neće biti normalno dijete, ona ima retardaciju. Priča sama sa sobom i još se ozljeđuje, mjesto joj je u ustanovi pod budnim okom specijalista!"

„Nikada je neću zatvoriti u instituciju! Ona je moje dijete i ja najbolje znam kako joj pomoći" odbrusila mu je majka prišavši mi odgurujući mu ruku.

Slika se zamutila dok se na njenom mjestu pojavila druga. Sada sam malo veća, odraslija. Imala sam petnaestak godina, na samom sam početku srednje škole. Toliko sam se veselila školi i promjeni. S obzirom na to da je otac politički čovjek zbog njega smo se stalno selili iz države u državu. Svoj posao je skrivao od nas, to je sve što smo znali. Nikada nam nije bilo dozvoljeno da razgovaramo s novinarima, mobitele nam je zabranio kao i sve društvene mreže. Toliko sam se veselila toj školi kada sam sanjala da upišem gimnaziju. Planirala sam ići na fakultet što dalje od doma, od oca. Napade smo stavili pod kontrolu, nisu se tako često događali, ali bilo ih je. Majka je budno bdjela nada mnom, suprotstavljajući se ocu svakog puta.

Sjedila sam u sobi sretna, maštajući o novom dobu koje dolazi. Hoću li imati prijatelje ili možda najbolju prijateljicu, upoznati nekog dečka za kojim će mi srce zakucati brže. Nisam ni slutila da će se za par trenutaka cijeli moj svijet srušiti samo jednom jedinom očevom rečenicom.

Pozvana sam u očev ured u kojem su me dočekali roditelji, majka je bila uplakana, mada je lice vješto skrivala od mog pogleda. Tada to nisam razumjela, sada kad ponovo gledam sve to, neke stvari sjedaju na mjesto.