PUT DO TEBE (TISKANA)

19 Poglavlje

Opustila sam se u potpunosti pokušavajući pronaći spas i olakšanje u tami koja me obgrlila poput krila palog anđela. Prepustila sam se cijelim bićem. Nije bilo ničeg, ni briga, ni straha. Ničeg, samo tama. Plovila sam bespućima svemira. Nigdje na vidiku nije bilo iskre svjetlosti ili bjeline. Takav spokoj i mir. Plovila sam ne razmišljajući o ničemu i nikome. Neznan osjećaj se polako prikradao i obuzimao me. Nisam mogla odgonetnuti što, ili možda tko. Nisam znala, nisam se ni trudila saznati. Ne želim se vratiti u život, jer ako je ovo poslije smrti, meni odgovara. Konačno onaj traženi mir. Nešto se uskovitlalo oko mene. U daljini sam vidjela malenu iskru. Dozivala me i putovala prema meni. Nisam je željela u blizini, pokušavala sam pobjeći od nje. Ne želim nikoga i ništa. Što sam joj više izmicala, iskra svjetlosti je putovala je sve brže k meni i bivala sve veća.

„ Ne, odlazi! Ostavi me! Ne približavaj se!"

Pokušala sam trčati, ali sam i dalje stajala na mjestu. Zašto me noge ne slušaju? Zašto se ne mogu pokrenuti? Što želi od mene? Približavajući se, svjetlost je poprimala oblik čovjeka. Automatski sam se prigrlila pokušavajući se obraniti. Pokušavajući se sakriti od njega. Željela sam biti manja od makovog zrna. Svaki nagovještaj nekog ljudskog bića u meni je stvarao strah, paniku. Svjetlosno tijelo samo što mi nije bilo na domak. Šćućurila sam se pokušavajući se smanjiti i skloniti s njegovog ili njenog vidika.

Strah od nepoznatog pentrao mi se po duši. Zar opet moram proživljavati agoniju? Čime sam pobogu zaslužila svu tu patnju? Zbog čega baš ja? Ovo pitanje mučilo me i pratilo kroz život. Uputila sam ga samoj sebi barem tisuću puta. I dobila sam odgovor na njega, ali ne znam da li je to istina ili se to moja mašta poigravala. Željela sam da je istina, jer tada bih lakše shvatila ponašanje svog oca. Iako ga to uopće ne opravdava. Zašto bih ja morala plaćati majčine grijehe? Nisam shvaćala još uvijek sve, ali neki nagovještaj sam imala. Da sam barem mogla razgovarati s njom. Da je pitam zašto je to dozvolila? Zašto se nije potrudila da me barem malo zaštiti. Izgleda da nikad neću dobiti odgovor na to. Skoro sam se i pomirila s tim. Bez obzira na sve, bio je tu, onaj crvić koji je duboko i ne da mira. U meni je i izviri svojom glavicom kada mu se najmanje nadam, da me uznemiri i natjera na nova promišljanja.

„Aura, dušo gdje si? Aura, javi mi se!"

Glas me dozivao i prenuo iz razmišljanja. Svjetlosni čovjek stajao je preda mnom i pružao ruke prema meni, dozivajući me. Nisam se usudila pružiti mu ruku. Nešto me sprječavalo, kočilo u namjeri.

„Aura, srećo molim te javi se. Molim te ne ostavljaj me u neznanju."

Svjetlosni je još uvijek stajao mirno ispružene ruke. Nisam mu vidjela ni oči, ni nos. Kao da je bio načinjen od zvijezda.

„Tko si ti? Što želiš?"

Nije odgovarao, samo je još jedanput zamahnuo rukom pozivajući me. Ta njegova šutnja pojačavala je strah i podizala paniku. Srce mi je zakucalo brže, a dlačice na vratu se podigle. Pogledala sam u čovjeka i napokon ga vidjela. Poprimao je čvrst oblik, više nije isijavao zasljepljujuću svjetlost. Kleknuo je pred mene i podignuo mi glavu u razinu svojih očiju.

„Pogledaj me Aura!"

Podigla sam pogled i ugledala najljepše oči. Tamne boje badema s dugačkim trepavicama. Prepoznala bih te oči svugdje. Lice nisam morala ni vidjeti. Bacila sam mu se u zagrljaj. Skoro sam nas srušila. Približio je glavu mojoj. Pomilovao mi kosu i naslonio čelo o čelo. Koža o kožu. Njegove, sada čvrste ruke omotale su se oko mene: „Imam te draga, držim te i više te nikad neću pustiti!"

„Awane"

„Toliko si me uplašila, malena!"

Grlio me i ljubio u lice. Primila sam se čvrsto za njega ne želeći ga pustiti. Bojala sam se pustiti ga da ne nestane. Da mi ne ispari kroz prste. Komešanje iza mene odvuklo mi je pažnju. Snažan i glasan krik putovao je iz daljine prema nama. Oboje smo skočili na noge još uvijek zagrljeni. Stao je ispred mene da me zaštiti od toga što dolazi. Krikovi su se nizali jedan za drugim, a svaki je bio glasniji od prethodnog. U svoj toj tami vidjeli smo komešanje poput magle ili dima. Izgledalo je kao da je živo.