🎨⛓SLOBODNA⛓🎨🔚

6

2006. Miami, Fl.

Stavim Miu na spavanje, poljubim je i iziđem van iz sobe. Sada već zna sama sve dovoljno je samo da joj kažem da bi trebala malo odspavati, ona sama uzme svog medu i odrapi sat vremena popodne. Ja za to vrijeme obavim što trebam, a onda se vratim njoj i uživamo skupa. Dvije godine su prošle od kako smo rekli zbogom Pembroke pines–u, skupili malo svojih stvari i izgubili se od svijeta na ulicama Miamia. Slobodna sam. Slobodna i sretna. Sve je dobro. Upisala sam školu, idem na umjetničku akademiju, slikam, imam prijatelje, živim. Dišem. Nitko me ne tuče, ne zaključava, ne siluje i ne zlostavlja. Nitko. Život sa Henkom u početku nije bio lak, ali oboje smo napredovali i sada smo mnogo normalniji, mnogo bolji ljudi. On je išao na terapije redovito, da se skine sa tableta za spavanje, ja sam išla na terapije da pokušam zaboraviti sve što mi je radio prokleti James Davidson. Oboje smo kretali iz početka, izgrađivali se kao neke nove osobe i malo po malo, uspjeli smo. Nikada mi nećemo biti normalni kao nekada, ali i ovo što smo postigli prilično je dobro. Dobar je prema meni, živimo skupa u velikom stanu, ja se brinem za Miu, za sve što nam treba, a on mi za to redovito plaća. Ne želi da me drži kao sluškinju, pogotovo ne kao robinju koja je dužna za džabe brinuti o njemu, kući i djetetu. Tetku Marry više nisam ni tražila. Tražila sam Beth, ali nisam je našla. Našla sam i adresu kuće gdje je živjela njena majka, ali ona nije bila tamo. Odustala sam. Odustala od svega. Stvorila sam ovdje neki novi život i zadovoljna sam njime.

 Nemam nikoga. Nemam nikakvog muškarca kraj sebe, jer još ne mogu da ima vjerujem. Nisam znala nikada, a ne znam ni sada pročitati ljude na prvu, a da se upuštam u nešto više, jednostavno nemam hrabrosti. Plašim se ikakvog kontakta s bilo kim od tih dečki koji me zovu van, koji žele biti nešto više od prijatelja. Ne mogu. Moje srce još živi u strahu, još uvijek osjeća tu crnu sjenu koja se nadvila nad njim i nikako da pusti sunce da mu zasja. Sloboda je divan osjećaj. Kada možeš slobodno izaći, otići gdje hoćeš u bilo koje doba dana ili noći, ne strahujući da će te zbog toga neko prebiti na mrtvo ime, da ćeš biti kažnjavana i vezana, iskorištavana dok ne zadobiješ rane. 

Na svijet sada gledam drugim očima. Svako jutro Jamesa čeka skuhana kava u 7:05, sa terase gledamo ocean, gledamo sunce i ljude koji šeću i trče. Navikla sam na to, nije mi ni teško ni problem. To je i jedina stvar koju on zahtjeva od mene i to poštujem. Ne dozvoljava mi da plaćam račune, nego mi kaže da taj novac sebi štedim jer će mi trebati kad odem odavde. Naravno kada god to budem željela, jer nakon svega što sam proživjela sa svojim ocem, sa prokletnikom s kojim sam živjela dugu godinu, sve traume i šokove moje tijelo nikada neće zaboraviti. 

Prvu godinu sam se teško privikavala na slobodu, na to da mogu bez straha od njega da šećem gradom u kojem me nitko ne poznaje, da mogu slobodno da pohađam školu, da mogu da imam prijatelje i živim kao sav normalan svijet. Plašila sam se ići sama, pa sam uvijek bila u društvu. Malo po malo strah je nestao, a kada mi je Hank jednog dana rekao da se spremim i idem s njim u stanicu, bila sam premrla. Rosie i James tužili su ga za otmicu Mie i da sam mu ja ljubavnica s kojom je pobjegao i odveo dijete od majke. On je ipak bio vojno lice i ma koliko mi neprimjetni bili u ovom gradu, vlasti su ga brzo našle. Sve je on to riješio, jer je i mene poveo sa sobom da posvjedočim svemu i kažem sve što nosim na duši. Rekla sam sve. Da je otac mnome platio svoj kockarski dug, da sam bila zarobljena, silovana, tučena, mučena, da sam ostala neplodna, da mi je život uništen. Da je za sve to kriv taj prokleti čovjek od kojeg smo pobjegli. Sve sam rekla, ništa nisam izostavila. Bilo je bolno. Vrlo bolno. Moje rane su se nanovo otvorile, ali ovaj put nisu krvarile, jer terapije su učinile svoje. Kada su me pitali zašto nisam to učinila čim sam dospjela na slobodu, rekla sam im da sam jednostavno željela sebi naći lijeka i sve to pokušati ostaviti iza sebe. Da ja nikada nisam bila Hankova ljubavnica, da mi imamo isključivo prijateljski odnos, i da sam mu zahvalna do neba što me spasio zla. Želio je on otići odmah sve to prijaviti, ali ja nisam željela, jer sam mislila da ću prolaziti kroz pakao procedure i svega ostalog. Rekli su da bi možda mogli učiniti više dok je sve još bilo svježe, ali ovako ih mogu kazniti, ali to nije ni u ludilu dovoljna kazna za zločin koji je počinio James, a Rosie je bila njegova suučesnica. Hank je dobio taj spor, dijete je dodijeljeno njemu, ja sam dobila zadovoljštinu makar tako što znam da je James kažnjen što od Boga tu i od ljudske pravde i izvršava svoju zatvorsku kaznu u kućnom pritvoru. Ne smije mrdnuti iz kuće, najdalje gdje smije otići je zadnji dio dvorišta i to je sve. Sada neka vidi kako je to živjeti bez slobode. Ni svo njegovo bogatstvo nije mu pomoglo da se spasi kazne. Dobro je rekla moja majka: – Nakon mraka, dolazi svjetlo. – Žao mi je što sam morala proći kroz mračne dveri da bih nakon njih ugledala svjetlost i naučila da je cijenim više no išta. Kakav novac, kakvo bogatstvo, kakvo što! Sloboda je bogatstvo koje se ničim platiti ne može.