Oprosti što te volim

Hladni Pogledi

3. put... Već treći put da se selim u drugi grad, u drugu školu . Jako naporno...ali što mogu? Samo se nadati da će ovaj put biti posljednji i da neće bit toliko loš kao zadnje dvije selidbe, koje su me koštale pola mog normalnog, zdravog i donekle sretnog života .
Ali znate kako kažu , treća sreća!
Vidjet ćemo hoće li stvarno biti tako... Ili ipak neće.

I tako. Prvi dan u novom gradu, u novoj školi...osjećala sam se jako nervozno, pogotovo zbog svih tih hladnih pogleda koje sam dobivala.

Pokušavala sam doći do ravnateljevog ureda i izgledati što smirenije i opuštenije, ali pobogu, u toj situaciji nikako nije bilo moguće. Kada sam krenula pokucati na vrata ona su se iznenadno otvorila i ispred mene se pojavio još jedan hladan pogled. Uzvratila sam pogled dečku ispred sebe i iste sekunde sam požalila. Taj pogled...te gotovo crne oči nisu pokazivale ništa osim ljutnje i gnjeva. Projurio je pored mene i nestao u masi učenika koja je vrvjela po hodnicima. Trudila sam se upamtiti taj pogled, jer sam znala, osijetila, da u ovoj školi, od toliko učenika, to neće biti jedini put kada ću vidjeti to lice. Udahnula sam i izdahnula jedno 5 puta i ušla u ravnateljev ured. Sjedio je na svojoj velikoj crnoj stolici i tipkao nešto na svoj laptop.

"Um.. Dobro jutro... Oprostite na smetnji trebala bih vas na minutu." promrmljala sam jedva dišući.

"Dobro jutro i vama, gospođice.. Y/n, je li tako? Vi ste nova učenica u ovoj školi zar ne? Vaša majka me posjetila prošli tjedan i obavijestila me o vašem premještanju u moju školu. " odgovorio mi je smiješući se.

" Da. Istina...ovaj, došla sam jer bih trebala dobiti raspored satova koje imam. "

" Aha! Naravno, izvolite. " predao mi je raspored i ponovno mi se nasmiješio.
Zahvalila sam mu se i hitro izašla iz njegovo ureda. Hodala sam i hodala niz hodnike pokušavajući pronaći svoju učionicu. Gledala sam lijevo, pa desno, pa opet lijevo i tako sve dok se nisam zabila u nekog. To je bila cura, i nije mi izgledala baš sretno. Okrenula se prema meni i uputila mi je ubojito hladan pogled.

" AJME! OPROSTI... n-nisam te vidjela.. žao mi je." rekla sam dok sam drhtala kao zadnja budala.

"HEJ! PAZI MALO KUDA HODAŠ!!!" zaderala se na mene i svi su se okrenuli kako bi vidjeli što se događa.
Pored mene se pojavila jedna cura i napravila nešto što totalno nisam očekivala.

"Hej Astrid! Koji je tvoj problem!? Slučajno se zabila u tebe, moraš li zbog toga raditi toliku dramu?!" odbrusila joj je bez imalo srama, uhvatila me za ruku i povukla za sobom. Dok smo odlazile mogla sam jasno čuti tu curu Astrid kako ljutito uzdahuje.

Cura koja me vukla za sobom je stala, okrenula se prema meni, blago mi se nasmješila i rekla

" Nadam se da si okej sad, žao mi je zbog onog... To je bila Astrid. Ona je...veoma zlobna... I..dosta "popularna" , ali to je samo zato što je bila sa drugim najzgodnijin likom u ovoj školi haha. Ne brini, često zna biti okrutna prema svima nama, ali sa njom se jednostavno ne raspravljaš jer ćeš loše završit. " rekla je imajući jako ozbiljan izraz lica.

" Um... Uredu, razumijem.. Hvala Haha" nasmijala sam se nervozno.

" Hej, nisam se predstavila! Ja sam Joy, drago mi je." ispružila je ruku i opet uputila onaj topli osmijeh.

" Y/n, i meni je jako drago Joy. I... Hvala ti, što si me spasila od Astrid haha..."

" Ma ne brini, uvijek." rekla je i ponovno se nasmijala.
"Um..ako želiš, možemo se.. družiti ponekad, dobro bi mi došlo novo društvo, koje je normalno haha, a ti mi se činiš jako draga "

" Ja... Ovaj...jesi sigurna? " upitala sam je

" Daaaa, zašto ne bih bila sigurna? " upitala me zabrinuto.

" Um. Ja.. Ja imam.. - "

Zvono.... Zvono je spriječilo da kažem Joy nešto, što nije znao nitko osim osobe koja mi je prvi put u životu slomila srce.Ta osoba je Kai, moj bivši dečko...koji me prije dvije godine i ostavio radi tog problema kojeg imam. A to je depresija... Kronička depresija. Jedna užasna stvar. Pratila me već godinama i kako se do sad činilo, samo je tjerala ljude od mene i ostavljala me u samoći i samo njezinoj prisutnosti.

Tu "tajnu" koju čuvam, nisam rekla čak niti svojim roditeljima, koje vjerojatno ne bi niti bilo briga i da im kažem. Znam da tatu ne bi sigurno...ne bi niti bio svjestan i da sam mu rekla... Jer gotovo nikada nije bio trijezan... Sigurno bi mi samo opalio šamar i rekao da zašutim jer nisam nitko i ništa... Što nije novo kod njega. To je zapravo bila moja svakodnevnica... Koju sam morala trpjeti već skoro 18 godina.