Oprosti što te volim

Ljubomora

 
Hodala sam prema kući razmišljajući o Jungkooku i o tome što me čeka kada dođem doma, pred tatu.

Stala sam ispred vrata na trenutak kako bi se smirila.
Otvorila sam vrata i ušla

" Haloo, doma sam! "

"Y/n! Gdje si bila!?"  pojavila se moja pomajka i izgledala je zapravo jako zabrinuto. Prišla mi je i čvrsto me zagrlila

" U-m, u-uredu je. Bila sam kod prijateljice. Gdje je tata?" upitala sam i odmaknula se od nje

" Ne znam...vjerojatno je opet vani u kafiću. Y/n... Smijem li popričati malo  sa tobom?"

" Okej, reci..." rekla sam pa smo sjele na kauč

"Slušaj, žao mi je što nemamo dobar odnos i što moraš gledati oca takvog. Znaš, pokušala sam pričati sa njim dok te nije bilo i mislim da mu je žao što je takav."

"Ma molim te, da mu je stvarno žao, ne bi više pio. Razumijem da je ljut zbog mamine smrti, ali mora to pustit. Sada ima tebe i mora shvatiti da je to što radi krivo."

"Y/n-" krenula mi je reći nešto, ali ju je zaustavilo agresivno otvaranje vrata

"T-tata..." rekla sam sva prestravljena

" Y/N! GDJE SI BILA!? ZAŠTO SE NISI JAVLJALA NA GLUPI MOBITEL?!"

"J-ja, bila sam kod p-prijateljice."

" IDI U SOBU ISTOG TRENA!" rekao je i brzo sam pobjegla u sobu kako je i rekao

" Hej, dosta je, jesmo li jučer pričali o tome. Jesi li rekao kako ti je žao, i kako ćeš prestati sa ovim. Zašto to i dalje radiš?"

" ŠUTI! Dosta mi te je! Skini mi se s leđa više! Ja ću raditi što ja hoću. Ako ti se ne sviđa uzmi stvari i briši!"

" U redu. Radi šta hoćeš. Ja to više ne želim i neću trpiti. "

" Kako god.. "

Čekala sam u svojoj sobi kao i uvijek.
I kao obično, tata je ušao u sobu, izderao se, vrijeđao me, udarao remenom i rukama.
Zatim uzeo remen i otišao iz moje sobe dok sam ja ostala ležati na podu.

Ostala sam budna, cijelu noć i bilo je vrijeme da se spremim za školu. Nisam htjela ići, ali sam morala. Obukla sam se, napravila sve što sam trebala i uzela torbu. Spustila sam se u kuhinju. Inače je Pomajka svako jutro u kuhinji, ali je ovaj put nije bilo. Možda je još uvijek spavala.

Izašla sam uz kuće i krenula prema školi. Imala sam takve bolove po cijelom tijelu i osjećala sam se tako... Mrtvo.

Ispred škole su kao i uvijek bili učenici koji su čekali da zvoni. Progurala sam se pored toliko ljudi kako bi ušla u školu i svoju učionicu

" Y/n!"  pojavila se Joy i skočila na mene od sreće.

" Hejj." rekla sam tiho i zagrlila je

" Što je bilo. Zašto si tako tiha?"

" Umorna sam... Nisam dobro spavala."

" Zašto..?"

" N-ne znam, jednostavno nisam."

" Š-šta ti je to na..." rekla je i rukom mi pomicala glavu kako bi imala bolji pogled masnica na vratu i nekoliko njih manjih na licu

" Reći ću ti, ali ne sada...molim te. "

" Ali-"

" Molim te... Obećajem ti sve ću ti reći...samo ne sada. "

" U redu... Neću navaljivati kad već ne želiš. Jesi li slobodna večeras? Htjela bih da mi u miru sve ispričaš. " rekla je i slabašno mi se osmjehnula