Odlučila sam napisati ovu priču jer želim da ljudi shvate, kako imati depresiju, nije samo osjećati se loše i beskorisno... već nešto puno više. Također želim kroz ovu priču prikazati svakodnevni zivot mnogih ljudi, što se tiče obitelji. Nisu sve o...
??? 's POV Sjedio sam vani na terasi i uživao u čaju , gledao sam park koji je bio osvjetljen lampama koje su ga okruživale. Odjednom sam ugledao curu. Trčala je, a zatim stala. Naslonila se na najbliže drvo i spustila se do tla. Mogao sam joj vidjeti ramena kako se podižu i spužtaju pa sam zaključio kako plače. Imala je predivnu dugu smeđu kosu koja joj je padala preko ramena i do koljena koje je obgrlila. Nisam je znao, ali sam se ipak osjećao krivo što plače. Ustao sam i krenuo prema njoj. Prišao sam joj i gledao ju s visoka.
Y/n's POV
Sagnuo se kako bi imao bolji pogled. Izgledao je jako... Lijepo.. Imao je crno-smeđu kosu, oči su mu također bile crne, sjajile su se. Lice mu je izgledalo tako mekano. Bio je jako lijep. Na trenutak sam samo zurila u njega, a zatim sam došla sebi
"Uh.. H-hejj... Um.. Oprosti" bilo me tako sram, osjetila sam kako mi obrazi gore, ali goreee! On se nasmiješio i ispružio mi ruku. Gledala sam u nju razmišljajući hoću li je uzeti ili ne, ali jesam.
Jungkook's POV
Trčao sam nebi li ju dostigao i udaljini sam ju ugledao, ali nije bila sama. Zastao sam. Promatrao sam iz daleka. Nisam mogao prepoznat tog lika što je bio ispred nje, nisam imao dobar pogled na njega... ispružio joj je ruku i ona ju je primila. Podigao ju je i zajedno su otišli na drugu stranu ulice gdje je bila jedna kuća. Odveo ju je na terasu pa sam pretpostavio da je to njegova kuća. Nisam to mogao gledati. Osjećao sam se... Čudno. Nisam siguran zašto. Pobogu, niti ne znam tko je ta cura, zašto sam uopće išao za njom. Okrenuo sam se i krenuo prema doma.
Y/n's POV
"Dođi samnom. U redu je." rekao mi je blagim glasom. Nisam mogla odbiti te predivne oči kojima me gledao. Išla sam za njim. Odveo me do svoje kuće koja se nalazila preko puta ceste. Sjeli smo na njegovu terasu. Otišao je unutra, a kada se vratio u rukama je imao šalicu čaja i maramice. Stavio ih je na stol ispred mene i rekao:
" Popij čaj, bit će ti bolje." nasmiješio se
"Hvala ti..." rekla sam šapčući
"Ovaj,... Nadam se da nije ništa strašno. " rekao je
"Hmm?"
" Mislim na tvoje plakanje i ove modrice na rukama... Neki dečko zar ne?" našalio se malo...skužila sam da me pokušao malo razveseliti i uspjelo mu je jer sam se zapravo i nasmijala
" Ne haha, kakav dečko... T-tata je,zapravo... On je.. Nije baš svjestan ovih stvari šta radi. Znaš.... "
" K-kako, ne razumijem... Kako misliš nije svjestan?"
" Pa... Vidiš, on je alkoholičar."
"A-aha...ja..žao mi je. Imam prvu pomoć u kući pa ako želiš da očistimo.. Mislim, očistiš rane haha?
" Um... Pa može, ako ti nije problem..."
Još jednom mi je uputio onaj blagi osmjeh i uveo me u kuću
Oops! Ang larawang ito ay hindi sumusunod sa aming mga alituntunin sa nilalaman. Upang magpatuloy sa pag-publish, subukan itong alisin o mag-upload ng bago.
Bila je predivna. Jednostavna, a opet je oduzimala dah. Sjela sam na kauč, a on je otišao po prvu pomoć. Vratio se sa velikom kutijom te ju stavio na stolić. Izvadio je zavoje i gaze i par flastera. Dopustila sam mu da mi očisti rane. Dok mi je čisto rane na rukama iskoristila sam taj trenutak da ga upitam:
" Hej umm.. Nisi mi rekao svoje ime.."
" OO daa, oprosti haha. Zovem se Minhyuk. A ti?"
"Minhyuk.... Imaš lijepo ime... Ovaj.. Da.. Ja sam Y/n. Drago mi je."
"Y/n? Predivno ime.Eto ga, rana je zamotana. Gotovo, nadam se da će ti biti bolje. Jesi sigurna da ćeš moći ići doma sad? Ako se ne osjećaš sigurno slobodno dođi...neće mi smetati."
" Hvala ti Min, ali moram ići doma.. Ne mogu ostaviti majku samu.. Hvala ti za pomoć i nadam se da ćemo se uskoro ponovno vidjeti. Bilo mi je drago. "
"Pa uredu onda. Vidimo se! Pozdrav, bookk!!" mahnuo mi je i tako sam izašla i nestala u mračnoj ulici
