Oprosti što te volim

Spas

Trčao sam na putu do Y/n kako bih što prije stigao do njezine kuće.
Nakon dobrih 10 minuta sam stigao do nje. Stao sam i krenuo prema vratima.

"NEMOJ! Pusti me molim te!"
Čuo sam Y/n sa druge strane vrata kako se dere plačući

" PRESTANI MI PRIGOVARATI! RECI JOŠ SAMO JEDNU RIJEČ I NASTRADAT ĆEŠ!"
Pretpostavio sam da se svađala sa tatom

" Tata molim te! Dosta je bilo, ne želim više ovako živjeti!!"

" ONDA NEMOJ UOPĆE ŽIVJETI! "

Stajao sam na pragu i slušao. Tako sam htio otvoriti ta vrata i zaustaviti tu svađu, ali je imala pravo kada je rekla da me se ne tiče njezin privatni život.
Okrenuo sam se kako bih otišao, ali sam u tom trenutku čuo vrisak. Obuzela me ljutnja, mržnja i ogorčenost. Okrenuo sam se i bez imalo razmišljanja otvorio vrata.
Bila je na podu, plakala je i drhtala od straha, rukama, koje su bile krvave sa novim/ svježim ranama je pokrila lice kako bi se zaštitila.
A njezin otac.. Bilo je očito da je pijan. Stajao je ispred nje sa remenom u rukama i sa ljutim izrazom lica. Nisam mogao vjerovati što vidim.
Okrenuo se prema meni, pogledao me ravno u oči i povikao:

" GUBI SE VAN!"

Naravno da nisam otišao, nisam mogao. Vidjeti Y/n u tome stanju mi uopće nije bilo drago. Gledao sam ga jedno vrijeme kao i on mene, a zatim sam pogledao nju. Polako je sklanjala ruke sa lica ne bi li vidjela tko je ušao u kuću.

" J-jungkook!? " rekla je u šoku, a ja sam joj se samo blago nasjmešio

" HEJ MALI! TKO SI TI?! REKAO SAM TI DA SE GUBIŠ IZ MOJE KUĆE!" rekao je okrečući se prema meni
Nisam micao pogled sa Y/n koja je se tresla od straha

" Uzmi stvari i idemo. " rekao sam joj normalnim tonom

" M-molim...?"

Krenuo sam prema njoj nebi li joj pomogao da ustane, ali me njezin otac zaustavio.
Bacio je remen na pod, čvrsto me zgrabio za ruku, počeo se derati i psovati da ona ne ide nigdje i da se, još jednom, gubim iz njegove kuće. Dignuo je drugu ruku u pokušaju da mi naudi, ali sam bio brži pa sam se otrgnuo iz njegovog stiska i udario ga.
Srušio se na pod sav ošamućen.
Iskoristio sam tu priliku i brzo otišao kod Y/n.

Y/n's POV

" J-jungkook, š-šta radiš tu..?"

" Shh...to sada nije bitno. Jesi li dobro, gdje te sve udario? Boli li te? Daj da vidim."

" Jungkook, idi molim te, prije nego dođe k sebi! Stradat ćemo i ti i ja."

" Ne pada mi na pamet da te ostavim tu sa ovim manijakom! Dođi, ja ću ti pomoći da ustaneš i da uzmeš stvari koje ti trebaju."
Rekao je, sagnuo se i pomogao mi da ustanem

" K-koje stvari? " upitala sam

" Svoju robu i ostale stvari koje su ti potrebne. Ideš kod mene." rekao je, pogledao me u oči i uputio mi blagi osmijeh.

" Kod tebe! Nema šanse! Jesi li ti normalan!? Ako sazna da sam kod tebe ili kod bilo koga drugog... Tek tad ću biti u velikim problemima."

" Hej, ne brini. Neću mu dopustiti da te opet povrijedi, obečajem ti. Znam da ti je otac, ali Y/n i sama si rekla, ne možeš tako živjeti. Molim te poslušaj me. Uzmimo stvari i idemo. "

" U redu... "

Pokazala sam mu put do svoje sobe.
Popeli smo se po stepenicama i ušli u moju sobu. Brzo sam izvadila dvije torbe i tako smo krenuli spremati nekoliko komada odjeće u jednu, a ostale stvari, za školu, u drugu torbu. Uglavnom sam uzela sve stvari koje sam mislila da su mi jako potrebne. Zgrabila sam mobitel i pogledala Jungkooka

" O-okej, to je to. Mislim da nemam više ništa za uzeti."

" U redu, idemo onda." uzeo mi je ruku i krenuo prema vratima

Krenuli smo niz stepenice i mogla sam vidjeti tatu kako još uvijek leži na podu dok si nešto mrmlja. Osjećala sam se tako loše što ga ovako ostavljam. Duša me zaboljela,bilo mi ga je jako žao, mislim, ipak mi je on otac. Zastala sam

" Je li sve u redu ?" upitao me

" Ja, ne mogu ga ovako ostaviti."

"Y/n... shvaćam te, ali razmisli malo. Zar nije bolje da se odvojite na neko vrijeme i da živiš u miru nego da svaki dan živiš u patnji i mukama? Pusti ga da se sabere na neko vrijeme i da shvati da je to što radi, krivo. "

" A znam, ali.. -"

" Hej, nemoj previše razmišljati. Samo mi vjeruj, može? " pogledao me duboko u oči, podigao ruku i položio ju na moj obraz

" Um, ja... U redu ...Hajde, idemo prije nego što se predomislim. "

Izašli smo iz moje kuće i uputili se prema njegovoj. Cijelim putem me čvrsto držao za ruku, kao da se bojao da ću pobjeći.

" Jungkook?"

"Hm? Reci."

" M-možeš mi pustiti ruku? Malo me boli..."

" Ummm da da. Oprosti..." rekao je i odvojio svoju ruku od moje
Skužila sam da ga je bilo malo sram, što mi je bilo jako slatko

" Hej Jungkook?"

" Molim?"

" Hvala ti... Na svemu."

Nije rekao ništa. Zaustavio se, a tako sam i ja za njim. Okrenula sam se prema njemu. Prišao mi je, stavio ruke na moja ramena, pogledao me u oči i nasmiješio se. Zatim me poljubio u čelo, privukao sebi i čvrsto zagrlio.
Ja sam u tome trenutku prestala postojati. Nisam više razmišljala niti o tati niti o svim svojim problemima, već samo o ove trenutku kojeg nisam ni zamišljala da će se dogoditi. Osjećala sam se tako spokojno i sigurno. Željela sam da taj trenutak i taj zagrljaj traje zauvijek, što naravno nije bilo moguće. Prekinuli smo zagrljaj i pogledali se. Oči su mu bile tako predivne, tamne, ali su imale taj neki sjaj. Gledali smo se tako neko vrijeme i nisam ni skužila da je njegovo lice sada bilo bliže mojemu. Mogla sam osjetiti svoje obraze koji su gorili.

" Umm.. Jungkook, mislim da bismo trebali krenuti." rekla sam tiho gledajući u njegove usne koje su skoro dodirivale moje

" Da...da.. Ovaj, imaš pravo. Idemo."

Odmaknuli smo se jedan od drugoga i pogledali u suprotnim smjerovima.
Mene je bilo tako užasno sram, a vjerujem da je bilo i njega.
Nastavili smo hodati i ostatak puta smo proveli u potpunoj tišini.