Game over.(h.s.fanfic-croatian)//PAUSED!

14.-Go to hell for heaven's sake.

Hodala sam ulicama Londona vraćajući se kući(bila sam kod Alice,otišla sam po...''stvari''),već je prilično zahladilo. Oblaci su izgledali kao da će uskoro sniježiti. I bila sam u pravu,osjetila sam prve pahuljice na svom blijedom licu. Hladan povjetarac me štipao za obraze i mrsio plave kovrče. Zagrnula sam se malo bolje svojim tankim,ali toplim kaputom te popravila vunenu kapu na mojoj glavi. Ubrzala sam korak. Još uvijek sam bila poprilično udaljena od svoje ulice i već su me noge počele boljeti,odlučila sam se odmoriti na klupici. Podigla sam pogled prema nebu s kojeg su se spuštale malene bijele pahuljice sliječući svuda oko mene i po meni. Tako su prekrasne,jedinstvene,hladne i tako...slobodne.

''Uhmm,je l' slobodno?''-začula sam nekoga kako mi se obraća te sam svu svoju pažnju skrenula na tu osobu. Vilica mi je pala do poda.

''Zayn?''-zbunjeno sam zapitala.

''Mhm.''-kimnuo je,a kutovi usana su mu se razvukli u maleni smiješak šireći ruke. Skočila sam mu u zagrljaj. Prošlo je tako puno vremena,i previše ako se mene pita.

Nakon trominutnog grljenja,razdvojili smo se,a on me odmjerio od glave do pete.

''Šta?''-podigla sam obrvu.

''Ništa,još uvijek si predivna.''

''Aj ne seri.''-lagano sam ga boksnula u rame na što je on počeo jaukati praveći se da ga boli.

''Što te dovodi u London?''-pitala sam popravljajući svoj mekani šal oko vrata.

''Pa...nakon što si onako pobjegla iz Canade bez pozdrava..''-na taj dio rečenice sam pocrvenjela,mislim ako je moguće da jače pocrvenim od ove zime.-''Počeo sam pisati pjesme i prodavati ih glazbenicima. Morao sam doći ovamo osobno da predam pjesmu nekom debilnom pjevaču. Hah.''

Nisam znala što da kažem. Istina je da sam pobjegla,ali ne od njega...nego od uspomena

''Zayn,ja...''-počela sam,ali me prekinuo u pola rečenice.

''U redu je.''-nasmiješio se.

''Ne,želim da znaš. Nisam pobjegla od tebe..''

''NEGO!?''-proderao se,raširila sam oči od iznenađenja. Nikad,ali nikad nisam čula Zayna da se dere,uvijek je bio smiren što god se desilo.-''Čekao sam te. Pokušao sam te pronaći! Krivio sam sebe godinama za tvoj odlazak! Ni slovca nisam čuo od tebe sve do sada. Mogla si se barem potruditi da mi javiš da si živa! Još uvijek živim u onoj kući jer sam se nadao da ćeš se vratiti. Htio sam da imaš gdje doći. Volio sam te. I volim te!''-htio je još nešto reći,ali nije mogao. Zario je lice u dlanove. Tresao se. Od tuge,hladnoće ili bijesa...to ne znam. Ostala sam zatečena. U glavi mi je odzvanjala zadnja rečenica koju je izgovorio. Wow...nakon svih ovih godina...još uvijek...ne mogu vjerovati.

''Oprosti...''-je sve što sam uspjela izgovoriti. Uhvatila sam ga za hladnu ruku i čvrsto je stisnula,podigao je pogled,oči su mu bile pune suza,a i meni. Nisam ovo očekivala. Nisam njega očekivala. A vidi nas sad...plačemo na klupici dok snijeg pada po nama i zima nas šamara po ozeblim obrazima.

Izvukao je ruku iz moje i ustao. Ponovno me zbunio. Obrisao je suze i šmrcnuo još jednom. Sabrao se te pospremio ruke u džepove.

''Pa,uhm,vidimo se. Valjda. Ovdje sam do kraja tjedna.''-krenuo je u jednom smjeru.

''Čekaj,kamo ćeš?''-zaustavila sam ga.

''Imam posla.''-rekao je ne okrečući se. Otkud sada takva hladnoća od njega. Do prije sekundu je plakao,prije toga je vikao,a sada...hladan ko špricer. To nimalo ne nalikuje njemu. To nije Zayn kakvog se sjećam.

Lupila sam šakom po klupici i ustala. Popravila sam ponovno svoj kaput i zakopčala se do vrata.

*5 hours later*