Game over.(h.s.fanfic-croatian)//PAUSED!

11.-Where are we going?

Bila sam budna,samo nisam imala ni snage ni volje otvoriti oči. Boljela su me leđa,vrat i sve šta postoji na meni. What the actual fuck is going on? Čula sam onaj jebeno iritantan 'bip,bip' zvuk. Bolnica? Ma ne moguće. Pokušala sam se svim silama prisjetiti zašto sam tu...ništa.

Protrljala sam oči prstima i polako ih otvorila. Užasno me strah bolnica i činjenica da sam sama u sobi me izludila još više. Čak ni Harry nije ovdje. Promatrala sam onaj užasni bijeli strop i bijele zidove i sve je fucking bijelo,popizdit ću tu. Uhvatila sam se za glavu...opipala sam nešto oko svoje glave...vjerojatno zavoj. Ma daj,ne zajebavaj me. Pjesma.

Fuck,fuck,fuck,fuck. Studio! Sjećam se. Moja prva pjesma,trebala sam snimiti pjesmu. I onda se neka budala zaletjela autom u mene. Fuck you,luck.

Čula sam otvaranje vrata,neka ženska figura mi se približavala držeći pred licem nekakve papire.

Pretpostavljam da je to medicinska sestra.

Nakašljala sam se i žena je podigla pogled prema meni. Zatreptala je i zagledala se u mene svojim smeđim očima. Okej...

''Dobar dan?''-izustila sam hrapavim glasom.

''Dobar dan.''-uzvratila je začuđeno.-''Vi...kad ste se probudili? Kako? Mislim...udarili ste glavom prilično jako i''--uglavnom,brbljala je nešto o kralježnicama,stanicam,mozgu i tim sranjima,nisam baš obraćala pažnju. Da,boljelo me,ali nekako me više boljelo to što neću moći snimiti svoju prvu pjesmu. Mislim,nije fer.

Medicinska sestra mi je prišla,ubola me prokletom iglom kojih se plašim. Kaže da ću se bolje osjećati i da će to ublažiti moju bol. Well,I fucking doubt it.

''Gdje je Harry?''

''Tko?''-nasmiješila mi se.

''Pa..ne pozovete li najbliže osobama koje nađete stradale il tako nešto?''-sad sam već bila zbunjena i užasno mi se spavalo od lijeka koji mi je dala.

''Oh,da,to...da,nazvali smo nekoliko ljudi koje smo prinašli u vašem mobitelu,ali posjeti još nisu dozvoljeni za vas. Odmorite se,zasad je to najvažnije.''-objasnila je.

Glupača,ništa ona ne razumije.-''Ali ne razumijete,ja moram snimiti svoju pjesmu...to nije..''

''Razumijem vas.''-odvratila mi je usred rečenice.-''Ali razumijte i vi mene. Vaše zdravlje je sada puno važnije od bilo koje pjesme.''-odjurila je van iz sobe.

Što sam dulje razmišljala o svemu to su mi se više oči zaklapale. Prokleti lijekovi. Ne možeš im se oduprijeti.

***

''Ajde,morate bar malo pojesti.''-govorila mi je med. sestra dok mi je približavala žlicu ustima.

''Ne,znam i sama jesti. Nisam retardirana.''-uzela sam joj žlicu iz ruke.

Malo se snuždila,kimnula i izašla iz sobe.

Možda sam malo pretjerano reagirala,ali stvarno...nitko me ne hrani još od treće godine,znam držati žlicu u ruci,jebote.

Zagrabila sam žlicom nekakvu tekućinu u zdjelici koja je sličila ajmo reć' juhi. Okus...blato. Odložila sam zdjelicu na ormarić pored kreveta. Ne hvala,radije ću gladovati.

Već nekoliko dana ovdje trunem i tek danas su mi dopušteni posjeti. Na pola sata. Ko da sam u zatvoru.

Upalila sam televiziju iako mi je strogo zabranjena. Reklama o keksima,stvarno? Keksi. Uuu,keksi,keksi,hoću kekse. Još dva sata i onda je vrijeme posjeta. Šta da radim dva sata? Doslovno sam prikovana za ovaj krevet,niti piškit ne smijem bez nadzora medicinske sestre. Uopće nisam u tako gadnom stanju. Anyway...ona crvenokosa glupa medicinska sestra je pooonovo ušla u sobu,po sedamsto tisućiti put danas. I opet je imala onaj svoj grozan smiješak preko cijele face kao da je nešto lijepo kad si sjebeš glavu i ležiš u neudobnom krevetu i jedeš smeće. Ciglu molim.