Game over.(h.s.fanfic-croatian)//PAUSED!

20.-Angel with a shotgun. (1/2)

25.6.2015. OBAVIJEST NA KRAJU,VAŽNO!

Vratio se sa pištoljem uperenim u mene i oči su mi se raširile od šoka i straha. Ustala sam odmah s kreveta i htjela nešto reći,ali odmah me prekinuo.

''Sjedni,lutko.''
Nisam ga poslušala. ''Harry...što radiš s time?'' Krenula sam prema njemu laganim i opreznim korakom s rukama blago podignutima u vis,dlanovi u ravnini s ramenima(na foru 'predajem se'). Pustio me da mu se približim,ali ne previše. Pištolj je uperio u mene i smrzla sam se na mjestu. Pomno me motrio svojim sada praznim očima. Nisam mogla nikakvu emociju iz njih isčitati,gotovo kao da to nije ista osoba koju sam nekada poznavala. 
''Ne sviđa mi se ovakav Harry.'' Priznala sam tiho te zagrizla usnicu pogledavši u pod. ''Zapravo,mrzim ovakvog Harrya.'' Dodala sam malo glasnije i s dozom čvrstoće u glasu te prkosno podigla glavu.
''Zašto?'' Nakrivio je glavu. Je l' on to ozbiljno!? ''Toliko sam te dugo čekao. Ovaj dan. Dan kada ćeš upotpuniti moju kolekciju i postati glavna među mojim lutkicama.''
Trepnula sam nekoliko puta i suzila oči kao da pokušavam pročitati daleka slova. Ona koja mi više nisu jasna. On mi nije jasan. 
''Dođi.'' Ispružio je ruku koju sam,naravno,odbila. Povukao me za sobom do ulaznih vrata te stisnuo pištolj uz moj trbuh. ''Sada me pozorno slušaj. Nemoj da ti slučajno na pamet padne vrištati ili bilo čime ljudima dati do znanja da nešto nije u redu. Budi dobra djevojčica,šuti i radi sve što ti kažem. ''Jasno?'' Nakon par sekundi tišine, ''JASNO!?''
''D-da!'' Projecala sam. Bilo me previše strah sada pokazivati svoju uobičajenu bahatost i prkos. Što i zašto to radi?
Otvorio je vrata i izgurao me van. Zatim je i on sam izašao. Gurao me do auta s pištoljem prislonjenim uz moja leđa. 
--
Ne znam gdje smo ni što se događa. Znam samo da me užasno strah i da je Harry potpuno poludio. Uvodi me u nekakvu mračnu prostoriju,jedini izvor svijetlosti je nekoliko žarulja koje svijetle nekakvom prigušenom svijetlosti,jedva osvijetljavajući išta. Uspjela sam raspoznati samo lij....LIJESOVE!?
Smrzla sam se na mjestu. Osjetila sam pištolj na leđima ponovno i Harry me grubo gurnuo naprijed. ''Hodaj.''
Okrenula sam se prema njemu,srce mi je kucalo toliko brzo i glasno da sam mislila da će iskočiti,suze su mi se  bez stajanja spuštale niz lice. Što da radim? Kako da se izvučem? 
Susrela sam se ponovno sa olujom u njegovim očima,izgledale su tako daleke,nema više one topline u njima. Kao da nisu njegove,nisu one koje poznajem.
''Harry,molim te,hoću kući. Bojim se.'' 
''Ali,lutko,tek si sada kod kuće. Tamo gdje pripadaš,tamo gdje te svi volimo.'' Zloban (barem se meni činio zloban) smiješak visio je na njegovim usnama dok sam ja samo još više protrnula. ''Dođi,sigurno ti je nedostajala..'' Povukao me za ruku i poveo me prema nekom lijesu,nadala sam se da je prazan. 
''EMMA!?'' Uhvatila sam se za rubove lijesa. Ali...bila sam na njenom pogrebu! Vidjela sam kad su je stavljali pod zemlju! Kako je sada....
''Jesi li sretna što je vidiš?'' Upitao me s istim zlobnim smiješkom na licu.
Udarila sam ga. ''Što je tebi!? Kakva je ovo glupost!? Zašto si me doveo ovdje?! Što si napravio!!?''
''Mislio sam da ćeš biti sretna kad je vidiš...'' 
Gledala sam ga širom otvorenih očiju,ne znajući što bih rekla,što bih napravila.
Ne vjerujem da se ovo događa ili barem ne želim vjerovati. 
''Bila si savršena,ali pokvarila si se. Oči su ti se zamutile i nemaš više čisti pogled na svijet kao prije. Ali lutkama se pogled nikad ne zamuti. Zato ti moram staviti njihove oči.'' 
Lutka koju sam nosila,pala mi je iz ruke i razbila se. Postala sam drhtajući nered,suze su se samo slijevale i prale mi maskarom umrljano lice. Bojala sam se,previše da bih se pomaknula ili uopće izustila išta. Što će biti sa mnom?

Morala sam misliti brzo iako od šoka nisam se mogla sjetiti ni kako se zovem. Povukla sam ga k sebi i poljubila.
Njegove oči su se zatvorile,ali moje su ostale širom otvorene,pokušavala sam si s ovim kupiti vremena.

Pogled sam skrenula dolje i prije nego sam uspjela razmotriti svoj plan,moja ruka je posegnula za pištoljem kojeg, na svu sreću, Harry nije čvrsto držao. Odmaknula sam se brzo,držeći pištolj sada uperen u njega,ruke su mi drhtale i disanje mi je bilo nekontrolirano brzo.

_________________________________________________________________________
OBAVIJEST!

Well...stajem s pričom. Ne znam. Ne sviđa mi se kud je otišla. I predugo je nisam pisala,predugo nisam imala inspiracije. Jednostavno,priča staje. Moguće da ju i obrišem,al' eto...stajem s ovom pričom i idem s novima. :)
Hvala stvarno svima koji ste čitali,volim vas baš sve. 

DarkCyborg