Koncern 3: Poražena 🔚

1. Njihov svemir...

U njihovom svijetu pravo prijateljstvo znači da si spreman na žrtve, da ne žališ vremena, truda i novca za prijatelja, a sve to daješ bez granica i bez dodatnih pitanja.

***

Nekoliko dana ranije

- Sooonjuška, malenki moja - Pavel Kamenev raširio je ruke i s najširim smiješkom pozivao u zagrljaj svoju lijepu nećakinju. Ona se veselo zatrčala u njegov zagrljaj baš kako je to činila i kad je bila djevojčica, objesila mu se oko vrata i nježno mu naslonila svoju glavicu na prsa. Ubrzo je osjetila njegove prste kako glade duge valove njene plave kose.

- Djadja moj, tu si - prela je u njegovom zagrljaju.

- Sonjuškica moja, krasota moja - tepao joj je Pavel dok se rastapao od sreće što ga njegova jedina nećakinja i dalje voli, iako je sad već prelijepa dvadesetgodišnjakinja koja sigurno ima pametnijeg posla nego se družiti sa svojim starim stricem.

Sve je dao za nju i njezinog brata i bio je sretan što ih je uspio sačuvati žive i zdrave svih onih paklenih godina kad su neprijatelji vrebali nasljednike velikog Kameneva. Srećom, Lev je već imao osamnaest kad se dogodila tragedija i bio je pljunuti otac, i likom i karakterom. Već je tada bio visok dva metra, širokih ramena i dugih, jakih nogu. U narednim godinama, kad su se morali skrivati u bespućima sibirskih šuma, svoje je tijelo dotjerao do savršenstva teškim radom. Lev je danas, sa svojih 28 godina, bio div, i tijelom i duhom. Fizički ga nitko nije mogao pobijediti, emotivno ga nitko nije mogao povrijediti, intelektualno ga nitko do sada nije prešišao. Imao je samo jednu slabu točku: svoju sestricu.

I sada, kad su mislili da je sve zlo iza njih, da su svi neprijatelji ili mrtvi ili pobijeđeni, netko mu je prijetio njezinim životom. Njezinim! Zato je i pozvao strica.

- Lev, momčino, svaki put si sve veći i sve jači - srdačno je Pavel prigrlio diva i nekoliko ga puta lupnuo po leđima. Imao je osjećaj da lupa po stijeni, a tako je i odjekivalo.

- Dobrodošao - Lev ga je srdačno pozdravio. - Sonjuška, mi idemo u radnu sobu, imamo posla. Pobrini se za ručak, reci Nataši da imamo gosta.

Sonja je klimnula i otrčala u pravcu kuhinje. Na brzinu je Nataši prenijela poruku i onda se tiho, na prstima, vratila do susjedne sobe, koja je služila kao garderoba za goste, ušuljala se u ormar i prislonila uho na rupicu koju je izbušila još prije nekoliko godina.

- ... siguran sam da će prihvatiti, duguje mi - Lev je govorio stricu.

- Još nisi naučio da nikome ne treba vjerovati.

- Ovom čovjeku mogu vjerovati, ne brini. I sam je prošao svašta u životu.

- Dobro, i kad idete?

- Čim organiziram prijevoz. Morat ćeš ovdje ostati dok me nema, znaš da se i ti trebaš...

- Ma ne brini o tome - stariji Kamenev je prekinuo svog nećaka. - Nego, kad ćeš joj reći?

- Kad sve pripremim, neću joj dati vremena za razmišljanje i izmišljanje, znaš kakva je - Lev se nasmijao dok je izgovarao zadnje riječi.

- O znam, znam. Za to si sam kriv - Pavel se smijao. - A sad mi natoči.

Sonja se išuljala iz ostave i na prstima otrčala u svoju sobu. Bila je ljuta. Zakasnila je taman toliko da nije doznala kamo je to brat vodi i zašto. K vragu! No dobro, neka je odvede bilo kamo iz ove pustoši, poslije će već lako. Sad još samo mora uvjeriti brata da joj treba šoping, neće nikud ići u ovim krpama koje je ovdje nosila.

- Ne dolazi u obzir - zagrmio je tog popodneva kad je sva umiljata došla žicati put u Pariz.

- Ali braco...