Koncern 3: Poražena 🔚

Epilog

„I na kraju, svojoj unuci Sonji Kamenev ostavljam fond od 50.000.000 USD (pedeset milijuna američkih dolara) koji može koristiti po slobodnoj volji kad napuni 27 godina ili kad se uda za osobu koju će zajednički odobriti moj sin Pavel Kamenev i moj unuk Lev Kamenev."

Lev je naglas čitao ovaj aneks dok je Sonja zapanjeno stajala pred njim.

- Ka... kako... kako si doznao? – jedva je promucala.

- Kako sam doznao za testament našeg djeda? – Lev je govorio kroz stisnute zube. – To te najviše brine? Kako sam doznao? – tresao se od bijesa.

- Zbog ovoga si maltretirala ljude? Zbog ovoga si pokušala uništiti prijateljstvo s čovjekom kojemu beskrajno vjerujem? Zbog ovoga si plašila njegovu djecu? Zbog ovoga? Novaca? – bijesno je bacio papire na nju.

Trgnula se od tog glasa.

- Daaaa! – zavrištala je. – Da, hoću novce, hoću slobodu da radim šta hoću, hoću vidjeti svijet uživo, a ne preko interneta, hoću...

- Jesi ti svjesna da si mrtva čim izađeš u svijet? Jesi svjesna toga?

- Ne! Nisam mrtva, zašto bi bila mrtva? Ja nemam ništa s tim vašim svađama, ništa...

- Aha! I to ćeš reći tipu kad ti prisloni pištolj na čelo? Da nemaš ništa s tim? I šta misliš šta će on napraviti? Glupačo!

- Ja se ne vraćam u onu pustoš, ne vraćam se i gotovo. Šetaj i dalje sam s onim svojim psima koje voliš više nego ljude – podigla je glavu i prkosno mu uzvratila.

- Da ih više nikad nisi spomenula! Si čula?

- Eto, više voliš njih...

- Sonjaaa – zarežao je dubokim glasom. – Oni su mrtvi.

Lecnula se. – Kako?

- Ubijeni su. Napali su nas i zapalili kuću. Ali ti to ne znaš jer te baš briga za sve osim za sebe.

- Napali? – problijedila je. – Ima mrtvih? Ranjenih?

- Ima i mrtvih i ranjenih. Zašto te sad zanima?

- Ko je mrtav? Ko?

- Ivan i Andrej.

- A ko... ko je ranjen?

- Mihail.

- Neeeee! Neeee! Neeee! – zaurlala je i pala na koljena. Lev je skočio i podigao je.

- Šta ti je? Samo je ranjen. Ne plačeš za mrtvima, a za ovim...

- Moram ga vidjeti. Moram ga vidjeti. Moram! – bacila se na vrata i otvorila ih te potrčala u hodnik. Lev ju je dohvatio s leđa, obujmio oko struka i podigao je dok je ona vrištala, vrištala, vrištala... Uvukao ju je natrag u sobu.

- Šta ti imaš s Mihailom?

- On je moj dečko – progovorila je kroz jecaj.

- Mihail? – zaškripao je zubima. – Taj idiot ti je dečko? Zbog njega si sve ovo napravila?

Kako je šutjela, Lev je bio sve bjesniji. – Odgovori! Jel ovo sve zbog njega?

- Da! Je! Zbog njega je! Eto ti sad, sad znaš.

Duboko je udahnuo da se smiri i da joj ne odvali šamarčinu, prvi put u životu. Od svih ljudi ona je pala na najvećeg kurviša, na najpokvarenijeg među njima, kojeg je držao samo zato što je njegov otac jednom spasio život njihovoj majci. Tromo je ustao, iscrpljen ovom svađom.