Koncern 3: Poražena 🔚

7. Where is Goran?

Noćne more često su izazvane proživljenim traumama i intenziviraju se potaknute nekim događajem koji podsjeti na traumu. Lijek je pričati o tome, a ne šutjeti.

***

Ušao je u tihu zamračenu kuću, ostavio kovčeg pored vrata, objesio kaput i umornim se korakom uputio na kat. Samo će poljubiti djecu i baciti se u krevet. Bio je premoren od letova pa sastanaka pa letova pa sastanaka... i tako u krug. Na vratima Markove sobe naglo je zastao. Iz nje je dopiralo tiho kmečanje, kao da neka ranjena životinjica zove upomoć zadnjim snagama. Utrčao je unutra i šokirano stao ispred kinderbeta. Marko je gorio od visoke temperature, doslovno je osjećao vrućinu kad se približio. Izletio je na hodnik.

- Ivona! Ivona!

Uletio je u njezinu sobu vičući i dozivajući je. Krevet je bio prazan, zategnut kao da na njemu nitko dugo nije spavao, ormari napola otvoreni i prazni, ladice iščupane i prevrnute... Na jastuku je nemarno bačen stajao papirić: „Idem u život. Ne traži me. Iv" Potrčao je u sobu od dadilje, niti nje nije bilo pa natrag do svog sina koji je bio potpuno miran. Potpuno miran! Pao je na koljena pred njegovim krevetićem dok su krupne suze nestajale u dekici kojom je malo nepomično tijelo bilo pokriveno. Podigao je tjelešce i čvrsto ga privio na grudi, kao da će mu tako udahnuti život. Ali, maleni više nije disao. Markooooo!

Goran se probudio preznojen. Opet je proživljavao istu noćnu moru koja ga je opsjedala onih mjeseci nakon Ivoninog odlaska, kad je zatekao praznu kuću i djecu bez nadzora. Oteturao je pod tuš, ionako više ništa od spavanja. Bilo je pola šest. Ubrzo je, mokre kose i samo u kućnom ogrtaču, sjedio u kuhinji i ispijao kavu, pokušavajući potisnuti onaj osjećaj strave koji ga je držao otkad se probudio. Znao je dobro što je izazvalo isti grozan san. Morat će Miri to ispričati jednog dana, ona mora shvatiti zašto je onako burno reagirao na Leninu bolest.

- Dobro jutro – promrmljala je dok je uteturavala u kuhinju i dovukla se do hladnjaka odakle je izvadila mlijeko da ga podgrije.

- Dobro jutro i tebi. Zašto ne spavaš?

- Lena se probudila i gladna je.

- Idem po nju – krenuo je ustajati.

- Ne, ne, ne moraš, brzo ću smućkati bočicu.

- Daj prestani. Idem po malu. Jel još ima temperaturu?

- Samo 37,5 – nasmiješila se dok je to govorila. Ona injekcija je očito odmah pomogla.

- Za bebe je to ništa – odmahnuo je rukom. – Ne moraš brinuti, brzo će ozdraviti – dodao je utješno i krenuo iz kuhinje. Mira je ostala nepomično stajati, iznenađena njegovom pitomošću i ljubaznošću. Takvog ga nije često viđala. U stvari je, u onim danima sreće prije Sonjinog dolaska. No, od tada... Nemoćno je odmahnula glavom i primila se posla. Goran se vratio s gugutajućom Lenom u naručju, sjeo za stol i pružio ruku da mu doda bočicu.

- Daj mi je – ispružila je ruke da uzme malenu.

- Ja ću, ti si skuhaj kavu ili što već piješ ujutro.

- Okeeej – podozrivo ga je pogledala prije nego se okrenula prema štednjaku. Ovo je neki novi Goran. Hm?

Izgledaju kao uhodani par, pomislila je Jasna dok je ulazila u kuhinju. Nadam se da će jednog dana to i biti.

- Dobro jutrooo – veselo ih je pozdravila.

- Jasna, jel bilo sve u redu s djecom?

- Ma nisu se ni pomaknuli. Šta je s malom?