Koncern 3: Poražena 🔚

12. Kolači s okusom sreće

Budimo iskreni, fini kremasti čokoladni kolač čini mnogo mnogim ljudima, izrekla je Audrey Hepburn desetljećima prije nego što je jedna lijepa djevojka u jednom zabačenom selu svojim kolačima utisnula mrvice sreće u vječno tužnu djevojčicu. A godinama kasnije...

**

Marina se sjećala Mire kao mršavog djevojčurka u vječno pohabanim hlačama i majicama koje je očito od nekoga dobivala. Sjećala se kako su je seoski klipani stalno maltretirali i rugali joj se, a curice se s njom nisu htjele igrati jer je zmazanka. Sjećala se te curice s predivnim plavim očima vječno zamagljenima tugom i dugom plavom kosicom koja je, i neoprana, uvijek izgledala tako živahno.

Mira se sjećala Marine kao jako lijepe djevojke koja je ljeti dolazila s mamom i tatom kod strica, onog pijanca s kojim se njezina mama stalno družila i zbog čega je Mira puno sati morala biti negdje vani, pa i kad je bila zima. Sjećala se da ju ta djevojka nikad nije ružno pogledala i sjećala se da bi je uvijek, kad bi prolazila pored njihove kuće, pozvala i ponudila nekim finim kolačima. Ti kolači imali su okus sreće, okus ljubavi, okus doma... Sjećanje na te kolače curici je još danima nakon Marininog odlaska znalo izmamiti osmijeh na inače uvijek tužno lice. Uzela bi jedan i polako ga, jako polako jela uz ogradu, samo da što više produži svoj boravak u raju.

- Pa Miro, otkud ti s Goranovim klincima? – pitala je Marina dok su sjedale u dnevni boravak slatke kuće na Pantovčaku.

- Ja sam im dadilja.

- Lijepo. Kako se snalaziš s ovom najmanjom? Gdje joj je majka?

- Lena nije Goranova, ona je moja.

- Opa, čestitam, predivna je. Nego, Lena? – Marina se zamislila. – Upoznala sam jednu Lenu prije nekoliko mjeseci, nije imala ni mjesec dana.

U boravak je ušetao Tomislav.

- Da vas upoznam, ovo je moj suprug, Tomislave, ovo je Mira, dadilja Goranove djece. I zamisli, poznamo se. Ona je iz istog sela kao i moji.

- Drago mi je – Tomislav se srdačno pozdravio. – A tko je ova ljepotica? – zagledao se u bebu koja je mirno spavala u kolicima pored Mire.

- Zamisli, zove se Lena, isto kao i...

Beba o kojoj su pričali u tom se trenutku oglasila. Mira ju je izvadila iz kolica, posjela u krilo i počela joj davati čaj iz bočice.

- Ljepotica, na mamu – nasmiješila se Marina, a Mira je pocrvenjela. Još nije mogla prihvatiti da nju netko smatra lijepom, mislila je da joj se rugaju. Ali opet, ovi su ljudi bili pristojni i dobri, za Marinu je znala koliko je dobra osoba, ne bi joj se oni rugali. Pa i onaj doktor u bolnici... Slegnula je ramenima.

- A koliko je tvoja beba stara? – pitala je samo da prestanu razgovarati o njoj.

- Ida danas ima tjedan dana – Marina je s ponosom pogledala u zamotuljak u svojim rukama.

Mira ju je iznenađeno pogledala: - Izgledaš odlično. Nisi umorna? Ništa te ne boli?

- Ništa. Ovaj mi je porođaj, za razliku od prvoga, bio pjesmica. Za manje od dva sata je sve bilo gotovo, nemam niti jedan šav, valjda zato što je ona malena. Mario me je namučio, ali s Idom je išlo tako lako. Kako je bilo tebi?

Mira je pocrvenjela i oborila pogled.

- Ne sjećam se.

- Pa kako? Šta je bilo?

- Ne sjećam se, bila sam dugo u bolovima, onda su me uspavali i odnijeli je – oči su joj se napunile suzama.

- Ajme, oprosti, ja ne znam stati s pitanjima. Oprosti, molim te, ali znaš, sve friške mame uvijek pričaju o porodu.