"It always seems impossible... until it's done."
⊱⋅ ───── ༻❀༺ ─────⋅⊰
Trčala sam što sam brže mogla. Trčala sam toliko brzo da sam, kad sam stigla pred ulazna vrata, samo uletjela u kuću i bacila se na kauč od iscrpljenosti.
Mama i Andrija su me pogledali zabrinutim pogledom.
"Jesi li dobro, dušo?"
"Samo... Uzmite... Papire...", zadihala sam se.
Mama je došla sjesti do mene i počela čitati dok je Andrija otišao po čašu vode koju je kasnije odložio na stolić u dnevnom boravku.
"Put... Tjedan dana... KOREJA?!", iznenadno je uzviknula i upitno pogledala Andriju.
"Molim?", nije mogao vjerovati.
"Zar... To... Nije... Odlično?!", i dalje sam pokušavala doći k sebi.
"No, jako je daleko!"
"I skupo!"
"Ali, piše da je sve plaćeno!", uspravila sam se i počela pomnije pratiti razgovor.
"Piše samo da ti je plaćen PUT i da ćeš imati smještaj, a što je s hranom? I ostalim potrepštinama?"
"Pa za to će se Jimin pobrinuti!", rekla sam samouvjereno i otpila gutljaj vode.
"Ji-min? Oprostite, jesam li štogod propustio? Tko je on?", Andrija je zbunjeno upitao.
"Njezin dečko."
Istog sam se trenutka zagrcnula i prolila svu vodu iz čaše po majci i hlačama... i kauču...
"MAMA!! ON MI NIJE DEČKO!!", jedva sam progovorila kroz kašalj.
"Oooh, pa nisam znao da naša curica ima dečka!"
"NE, ANDRIJA! ZAR JOJ STVARNO VJERUJEŠ? Mi smo samo... Uhh... Pa... Prijatelji. I to je to!"
"Mhmm, da, to se totalno vidi iz tvoje reakcije, to da ste samo 'prijatelji'?", namignuo mi je i nastavio me provocirati:
"Zašto si onda sva tako crvena?"
"NE NISAM!!", prekrila sam lice rukama.
Mora da sam stvarno bila crvena jer sam osjetila koliko su mi vrući obrazi bili.
"Još ovdje piše kako jedan od članova izrazio želju da te vidi...", i mama se pridružila napadu.
"Ma nemojte, gospođice!!", prokomentirala je, a Andrija je počeo umirati od smijeha.
"Arghh!", uzdahnula sam i ponovno se bacila na kauč. "S vama se uopće ne može razgovarati!", sakrila sam se ispod jastuka.
"Okej, okej, sad za ozbiljno. Moramo još pomno pročitati ugovor do kraja pa ćemo onda raspraviti.", čula sam kako se mamin glas najednom uozbiljio.
Dok su oni zajedno čitali sjedeći na kauču, ja sam samo tiho nešto škrabala u onom istom bloku za crtanje gdje sam nekad nacrtala Jiminov portret. Naravno da ih je nakon toga bilo još, ali... onaj je bio tako poseban i niti jedan se nije mogao mjeriti s njim...
"Hmmm...", mama je odjednom promrmljala.
"Pa, ne vidim razloga zašto da ne ideš... Mislim, ovdje piše da će se tvoj domaćin brinuti za tebe kao i ostatak kompanije... Jedino mi nije jasno što su ove radionice?"
"RADIONICE?", širom sam razgoračila oči.
"Pa da... piše da ćete bar triput tjedno svi zajedno imati radionice plesa i pjevanja."
"MOLIM? A-ALI JA NE ZNAM PLESATI! NI PJEVATI!!"
"Znači, ne ideš?", upitao me Andrija sa smješkom.
"NE, NE, NARAVNO DA IDEM!! Samo-"
"Samo što?"
"Ah, ma ništa..."
Super, sad ću se još morati sramotiti pred Jiminom i ostalima.
"Uhm, ravnatelj je rekao da mu sutra donesem te papire potpisane paa...", nastavila sam i pružila im kemijsku.
"Ne tako brzo! Prvo nam moraš nešto obećati.", rekao je Andrija.
"Molim te, nemoj raditi gluposti tamo... Već je dovoljno to da ćeš biti toliko daleko od nas, još samo nedostaje da ti se nešto dogodi... Budi oprezna jer ima svakakvih ljudi na ovome svijetu."
"Da, da, naravno, obećajem!"
"I ti i Jimin...", mama se nadovezala. "Da ne biste radili nešto-"
"BOŽE MAMA, NARAVNO DA NE!"
"-zabranjeno ili da ste kršili pravila... To sam htjela reći.", uputila mi je prijekoran pogled.
"Okej, da... Stvarno obećajem...", uzdahnula sam. "Znate koliko bi mi ovo značilo... Da ga ponovno vidim..."
"Naravno da znamo, znamo i to da si vrlo odgovorna i pametna i da ćeš ispravno postupiti u bilo kojoj situaciji.", zastala je.
"I zato ćemo sada potpisati ovaj ugovor.", pružila je kemijsku Andriji, a zatim se i sama potpisala.
Ja sam i dalje tamo sjedila u šoku jer nisam mogla vjerovati za se ovo zapravo događa. Samo sam buljila u te papire kada sam najednom ustala i čvrsto ih oboje zagrlila.
"Hvala, hvala, hvala vam! Najbolji ste!!", rekla sam tiho i još ih jače privukla k sebi.
~~
Te noći uopće nisam mogla zaspati.
Oni su zapravo potpisali pomislila sam dok sam se vrtila u krevetu.
Zar stvarno imaju toliko povjerenja u mene? Što ako ih razočaram? Što ako nisam dovoljno dobra kći koliko misle?
Kad se samo sjetim one nesreće... I dalje imam ožiljak na koljenu... Kako od takve male greške, ma sitnice, može nastati cijeli kaos?
Samo, tamo ću biti u nepoznatoj zemlji... I neću nikoga poznavati. Na koga ću se onda osloniti? Na sebe očito... I Jimina, valjda. Ali opet...
A što ako se Jimin promijenio? Što ako me ne prepozna? Ako sve bude onako čudno među nama? Što ako-
Iz misli me probudila nekakva neobično srebrnkasta svjetlost koja je dolazila izvana.
Ustala sam se iz kreveta i otvorila prozor pa sam shvatila da je to samo mjesec provirio iza oblaka. Bio je pun i zato je svjetlio tako jakom svjetlošću.
Još sam neko vrijeme gledala u noćno nebo kada sam primijetila da je svodom projurila zvijezda padalica.
No, nisam zaželjela niti jednu želju... U tom sam trenutku imala sve što sam ikada mogla poželjeti.
Ali, ne zadugo.
YOU ARE READING
ONE WEEK 2 | Jimin
Fanfiction"Ali, to je protiv pravila..." "Pravila su tu da se krše, zar ne?" ~ nastavak knjige ONE WEEK ♡ ~ NOTE ~ taekook side story ;) highest ranking 🏅- #1 parkjimin, korea, army, taekook, vkook
