ONE WEEK 2 | Jimin

IV • Pravila, pravila, pravila

"Know the rules well, so you can break them effectively."

⊱⋅ ───── ༻❀༺ ───── ⋅⊰

Sljedećeg sam se jutra prerano probudila pa sam se odlučila na brzinu spremiti i malo prošetati do škole.

Bilo je vedro. I svježe.

Slabašno je sunce prodiralo kroz guste krošnje starih hrastova koji su bili nanizani duž moje ulice. Vjetar je lagano puhao i nosio sitne latice sa stabala dok je ukupan ugođaj zaokruživao blagi pjev ptica.

Hodajući, razmišljala sam o ravnateljevim riječima i pitala se što bi mi danas uopće mogao reći.

U svakom slučaju, mama i tata su potpisali papire i nisam se imala zašto brinuti te sam bezbrižno nastavila hodati prema školi.

~~

Bilo je točno 10h kada sam ponovno pokucala na ravnateljeva vrata, a on me s oduševljenjem primio u svoj ured.

Opet mi je ponudio da sjednem i krenuo razglabati o nekoj papirologiji sa tajnicom dok sam se ja, nervozno sjedeći i cupkajući nogama, počela znojiti tako da ste u tom trenutku mogli vidjeti sitne prozirne kapljice na mome čelu.

Kako nikad ne bi završio s pričom, malo sam se nakašljala da me čovjek uopće doživi. Naravno da ni to nije pomoglo pa sam sljedećih 15 minuta sjedila slušajući njihovo blebetanje dok su u meni iščekivanje i uzbuđenje sve više rasli.

Bila sam na rubu živaca kada mi se napokon obratio:

"Ispričavam se zbog ovog. Dakle, gdje smo ono stali?"

"Nismo ni počeli.", zakolutala sam očima.

"Oh, da, tako je. Pa ovako, jesi li donijela onaj ugovor?"

"Da, evo tu je...", rekla sam i počela kopati po svojoj školskoj torbi.

"Uhm, samo malo, da ga nađem.", polako sam počela paničariti jer ga nikako nisam mogla pronaći.

Shit! Shit! Shit! SHIT!! Ostao mi je kući!

Tada sam se sjetila i gdje točno pa sam tiho prošaptala:

"Na prokletom stoliću!"

"Hm?", ravnatelj me je upitao. "Jesi li rekla nešto?"

"Ovaj, uhm... Ja... Sam baš, uhmm nekako ugovor ostavila kod kuće. Žao mi je, žao mi je!!", bilo me toliko sram da mi se nos zacrvenio.

Ravnatelj je nezadovoljno uzdahuo i pljesnuo rukama.

"Pa, nisam mislio da će do ovoga doći... jer ga koristimo samo u najhitnijim slučajevima, ali ovaj se definitivno čini kao jedan.

Postoji nešto što se zove Conctactus securitatis ili u prijevodu - Ugovor sigurnosti. Njega se potpisuje kad je pravi ugovor izgubljen, ili zaboravljen u tvome slučaju, pa ga on može, donekle, privremeno zamijeniti."

Odjednom sam osjetila nekakvo ogromno olakšanje i najdublje se zahvaljujem onome koji je izmislio to securi-čudo ili kako god se već zvalo.

"Znači samo moram potpisati ovaj ugovor?"

"Tako je. I onda ga šaljemo u Koreju."

Pa, nije mi preostalo ništa drugo nego da se sama potpišem i da sve bude riješeno. Zato sam uzela kemijsku i samouvjereno našvrljala nekakvu škrabotinu koju sam ja nazivala svojim "potpisom".

Ravnatelj mi je još rekao da u nedjelju navečer, točno u 23h imam avion za Seoul te mi je uručio avionsku kartu s plavom oznakom na njoj.

Čekaj, čekaj malo. Plava... oznaka? To znači da...

"Letiš privatnim avionom.", ravnatelj kao da mi je pročitao misli.

U to jednostavno nisam mogla povjerovati. Ja? Da letim PRIVATNIM avionom? Ni u najvećem snu.

"S tobom će putovati još dva menadžera, sjećaš se gospodina Donga i Daehyuna?"

Ponovno sam kimnula.

"Oni će biti tvoja pratnja tokom putovanja, a zatim će te odvesti do kompanije."

Nakon toga još mi je ukratko objasnio neka osnovna pravila ponašanja i zabrane, što smijem raditi, a što ne smijem.

Samo, problem je u tome da pod ono 'ne smijem' izričito stoji:

Što manje osobnog i fizičkog kontakta.

Uhmm, da, totalno.

Kako bih se ja toga trebala pridržavati? Jednostavno, kada nisi vidio neku osobu 2 godine, prvo što ti dođeš jest da je zagrliš i izljubiš, zar ne?

Uglavnom, i ostala pravila su dosta stroga: nema kratkih hlača i strukiranih majica, pozdravi moraju biti iskreni i svaki put se treba malo nakloniti, sobe treba održavati blistavima, nema ljubimaca...

"Ali, previše ih je! Kako ću to sve zapamtiti?"

No, ravnatelj je i za to imao rješenje - uručio mi je 4 stranice sitno napisanih pravila gdje je kao zadnje pisalo:

PRAVILO 249. Naučiti sva ova pravila.

Smučilo mi se kao da sam vidjela svoju novu, još neotvorenu knjigu iz matematike.

I tako sam ostatak popodneva proučavala ovu podužu listu koja mi se svakom minutom činila sve dosadnija i beskorisnija. Odustala sam nakon 21. u kojem je pisalo:

Ne nositi čarape prekričavih boja.

Kakvo je to, dovraga, pravilo?!

Tada sam pogledala u onu ružu koja je i dalje stajala netaknuta na mom noćnom ormariću. Duboko sam uzdahnula jer sam znala da ga, ako se ne budem pridržavala pravila i ako ih ne budem naučila, neću više nikad vidjeti i da mi je ovo jedina prilika da se ponovno susretnemo.

Zato sam udahnula i motivirala se jednim kratkim, ali značajnim usklikom:

"Za Jimina!"