ONE WEEK 2 | Jimin

V • Polijetanje

"And in the end, all lost was found."

⊱⋅ ───── ༻❀༺ ───── ⋅⊰

"NE, NE, NE!", moji su se uzvici prolomili kućom dok sam brzo trčala stepenicama prema svojoj sobi.

Naglo sam otvorila vrata i počela mahnito prevrtati stvari na stolu i one oko njega u nadi da ću pronaći ono što tražim.

"DOVRAGA, GDJE JE?!"

Pogledala sam u ormaru, izvukla sam svaku ladicu, otvorila svaku kutiju... Čak sam pogledala i ispod kreveta, ali ništa. NIŠTA!

Papiri i jastuci letjeli su posvuda, odjeća koja se nekada nalazila uredno posložena u ormaru sada je bila razbacana po čitavoj sobi baš kao i moje misli u glavi.

"ŠTO ĆU SAD?! PROKLETSTVO!!", poviknula sam i udarila šakama o svoj radni stol.

~4 sata ranije~

Napokon! pomislila sam. Napokon je došao i taj dan! Još samo malo! uzbuđeno sam pogledala na sat koji je pokazivao 18.30h.

Da, bio je to dan moga odlaska. Iako sam ga u potpunosti provela družeći se sa svojom obitelji, nisam mogla sakriti ono neopisivo uzbuđenje koje sam osjećala i zbog kojeg mi se osmijeh neprestano iscrtavao na licu.

Torbe i kofer već su odavno bili spremni, no unatoč tome, odlučila sam da ću prije polaska još jednom provjeriti jesam li ponijela sve sa sobom.

Mama i tata su me još neko vrijeme upozoravali na sve ono što bi se moglo dogoditi, a ja sam ih, već pomalo umorno od svih tih zabrana, tupo slušala i ponavljala ona pravila sebi u glavi.

Još sam bila poslala poruku i Alisi, a ona mi je zaželjela sretan put i uspješno slijetanje u Seoulsku zračnu luku.

Iskreno, malo me bilo strah jer... ovo mi je bio prvi put da letim avionom. Odmah su mi kroz misli bili prošli svi oni filmovi o nesrećama i padovima aviona u ocean dok ih veliki i snažni valovi gutaju i šalju ravno na samo dno.

Iako... kažu da je veća šansa da nas pogodi omanji meteor nego da se sruši jedan moderan TBM - 700. Tako da se nemam zašto brinuti, zar ne?

Bilo kako bilo, dijelilo me manje od sat vremena do polaska aviona s aerodroma pa smo odnijeli moje stvari u prtljažnik auta, a usput sam još željela i provjeriti jesam li što zaboravila.

"Majice, hlače, tenisice...", šaptala sam sebi u bradu i prevrtala stvari u koferu. "Četkica i pasta za zube, dnevnik, slušalice, ali gdje je..."

Počela sam se mrštiti. Nisam ga valjda ostavila...?

"Jiminov mp3!!"

Odmah sam pustila sve i počela trčati najbrže što sam mogla prema ulaznim vratima.

"Kako sam to mogla zaboraviti?!", upitala sam samu sebe dok sam prevrtala sve moguće stvari u sobi kako bih ga pronašla.

Iako sam ga posvuda tražila, nisam ga pronašla.

"ŠTO ĆU SAD?! PROKLETSTVO!!", poviknula sam i udarila šakama o svoj radni stol.

Nisam imala drugog izbora nego samo... otići. Tko zna kamo sam ga slučajno zametnula, samo se nadam da ga nisam izgubila i da je negdje u sobi...

Vraćala sam se prema autu nekako potišteno, što su moji roditelji odmah zamijetili i zato su me još dodatno tješili kako ne bih bila tužna.

Vožnja je bila tiha i mirna. Tek kad smo došli pred ona ista velika staklena vrata aerodroma, postala sam nekako svjesna da neću vidjeti svoje roditelje punih tjedan dana.

Nakon što sam prijavila prtljagu, vidjela sam da s njima pričaju dva visoka čovjeka u crnim odijelima - gospoda Daehyun i Dong.

Prišla sam im, a oni su me s oduševljenjem pozdravili i dočekali, kao neki stari prijatelji.

Tada se odjednom glas one žene s pulta oglasio prostorijom:

"Let 529 Seoul, ulaz 16."

"Oh! To je moj let!", uzviknula sam i zagrlila mamu i Andriju najčvršće što sam mogla. "Nedostajat ćete mi!"

"I ti ćeš nama nedostajati!!", moja je mama promrmljala kroz suze.

G. Daehyun i Dong još su se jednom rukovali s njima, a zatim me otpratili do ulaza s kojeg je avion polijetao.

Nakon što sam prošla kroz onaj dugi hodnik, ušla sam unutra i ostala zapanjena koliko je to zapravo sve bilo ogromno i prostrano.

Kožna su sjedala bila postavljena u tri reda, a ja sam otišla sjesti upravo tamo do prozora. G. Daehyun i Dong otišli su nešto malo dalje.

Kada su se kotači odvojili od izlizanog asfalta i kada su bijela avionova krila počela parati zrak, odjednom sam osjetila nekakvu neopisivu slobodu, kao da mi je cijeli svijet na dlanu.

Za nešto manje od 5 sati, bit ću ponovno... s njim pomislila sam i zadovoljno uzdahnula prepuštajući se da me savlada san.