ONE WEEK 2 | Jimin

VII • Istina

"We only part to meet again."

⊱⋅ ───── ༻❀༺ ───── ⋅⊰

Ustala sam se tako naglo da sam umalo pala s kreveta i odjurila do ulaznih vrata ispred kojih sam samo stala i pomislila:

Samo nas ova vrata dijele jedno od drugoga.

Duboko sam udahnula i uhvatila kvaku te ju potegla prema dolje.

Prizor koji me dočekao jednostavno je bio očaravajuć. On je bio očaravajuć.

Park Jimin stajao je preda mnom.

Iako je bio dosta otmjeno obučen, prvo što sam primjetila bila je njegova nova boja kose - ružičasta. I moram vam priznati da mu je savršeno pristajala. Duge šiške padale su mu preko očiju dok me odmjeravao od glave do pete.

"Nisi se nimalo promijenila.", rekao je s osmjehom te se zagledao u ogrlicu koju sam upravo nosila.

Bilo mi je tako neugodno jer nisam mogla skinuti pogled s njega i nisam imala pojma što da napravim. Trebam li ga zagrliti ili što?

Imala sam osjećaj kao da je nešto htio zaustiti, no zatim se umjesto toga krenuo nakloniti, a meni su kroz misli odjednom prostrujila sva ona pravila ponašanja te je bilo stvarno nepristojno ne uzvratiti pozdrav.

Zato sam se i ja htjela nakloniti, ali bili smo toliko blizu da smo se sudarili s glavama.

Najneugodniji trenutak moga života.

"Opros-", krenula sam se ispričavati držeći se za glavu, no on me prekinuo:

"Ja sam kriv.", rekao je neobično dubokim glasom koji je odzvanjao praznim hodnikom.

"Ali ja-"

"Pssst.", prislonio je prst na moje usne. "Idemo jesti."

"O-okej.", brzo sam uzela torbu i odjurila iz sobe jer je Jimin već bio na pola hodinka.

Ušli smo u lift i ponovno je zavladala neugodna tišina uz pratnju one dosadne glazbe.

"Uhm, pa k-kamo idemo?", upitala sam ga nesigurno, u nadi da ću razbiti napetost.

"Vidjet ćeš."

Čemu sva ta tajnovitost? pomislila sam i gledala kako se brojevi izmjenjuju na ekranu. 12, 11, 10, 9... aghh, još samo malo i ovaj pakao će završiti.

Zašto je tako ozbiljan? Meni je došlo da ga zagrlim, a on se samo... naklonio? Zašto se prema meni ponaša kao prema strancu?

Izašli smo iz zgrade BigHita i uputili se prema onoj zanimljivoj ulici kroz koju sam sinoć prošla vozeći se s gospodom Daehyunom i Dongom.

Brzo sam koračala za njim jer je bio možda dva metra ispred mene i nije se zaustavljao.

"Jimin! Čekaj me!", poviknula sam i potrčala, no on se odjednom okrenuo, a ja sam se tako naglo morala zaustaviti da je sve to izgledalo kao da sam se nabila u nekakav nevidljivi zid.

"Kamo ti se toliko žur-", i ponovno me prekinuo, samo što je ovaj put to bilo zagrljajem.

"Nedostajala si mi."

Stajala sam ukipljena, i dalje zbunjena njegovim ponašanjem.

"I-i ti si meni...", jedva sam progovorila.

Kad je podigao glavu s moga ramena, tiho je rekao:

"Sve ću ti objasniti. Dođi, znam jedno dobro mjesto.", uhvatio me za ruku i zaputio se prema onoj ulici gdje smo nakon nekih 15 minuta hoda stigli do jednog preslatkog tradicionalnog restorana.

Čim smo sjeli, konobar je došao do nas, a Jimin je naručio nešto za oboje, iako nisam imala pojma što.

Napokon smo se opustili i počeli pričati o svemu i svačemu. Pitao me kako su mi roditelji, prijatelji, a ja sam njega konstantno ispitivala o turnejama, koncertima, planovima za budućnost...

Zatim mi je objasnio zašto se onako prije ponašao. Rekao je da čim se vratio, postrožili su pravila kojih se moraju pridržavati.

"Ali, to vrijedi samo unutar zgrade.", pogledao me, a u kutu usana izbio mu je smješak.

Iako sam znala na što se to odnosilo, nisam mu željela dati do znanja pa sam, suzbijajući osmjeh, spustila pogled na tanjure s rezancima i mesnim okruglicama koje nam je konobar upravo donio.

Samouvjereno sam uzela dva štapića i počela namatati tjesteninu.

"Pitam se tko te tako dobro naučio koristiti se štapićima, ha?", rekao je i namignuo mi.

"Imala sam najboljeg učitelja.", odgovorila sam ponosno te nastavila:

"Mogu li te pitati nešto?"

Kimnuo je.

"Zna li itko... pa... za nas?"

Jimin se zagrcnuo vodom koju je upravo pio i počeo kašljati.

"Uhm, što? N-naravno da ne...", prekrižio je prste iza leđa.

"Okej, ne želim da imaš ikakve probleme zbog mene.", ponovno sam spustila pogled na svoj tanjur i nastavila mirno jesti, što se ne bi moglo reći za Jimina, koji je sad izgledao nekako potreseno.

"Jesi li dobro?", upitala sam ga pomalo zabrinuto.

"Mhm... Uf, ovdje je tako vruće!", rekao je, a zatim otkopčao jedan gumbić na svojoj košulji i zamišljeno pogledao kroz prozor.

"Što si učinio?", ponovno sam ga upitala, njegovo ga je ponašanje previše odavalo.

"Ništa! Sve je u savršenom redu!"

Podigla sam obrvu i pogledala ga onim svojim ispitivačkim pogledom.

"Okej, okej...", uzdahnuo je. "Morao sam reći Hoseoku."

"ŠTO SI-?", rekla sam toliko glasno da se cijeli restoran okrenuo prema nama.

"Morao sam! Stalno je navaljivao i ispitivao me o tebi i putovanju i svemu što se dogodilo. Još me počeo i zadirkivati! Da otkad sam se vratio, da sav "blistam". Nisam to više mogao podnijeti!"

Iako mi je donekle bilo drago, tupo sam gledala u njega, ne vjerujući u ovo što upravo čujem:

"Znaš li što će se dogoditi ako kompanija sazna?"

"Da, ali neću to dopustiti! Hoseok je obećao da neće nikom reći i ja mu potpuno vjerujem."

I dalje nisam bila sigurna je li donio pravu odluku, no izgleda da ću se morati pomiriti s time jer tako sad stvari stoje - Hoseok zna i nadam se nitko više. Ili...?