ONE WEEK 2 | Jimin

II • Neočekivani poziv

"Even after the worst storm, the sun will shine again."

⊱⋅ ───── ༻❀༺ ───── ⋅⊰

"Halo?"

"Hej!! Alisa je, samo da ti javim da sam dobila novi broj!! Znaš, jutros sam ti u školi bila rekla da ću te nazvati sad popodne...?"

"Oh, ti si... Uhm da, da, totalno sam zaboravila na to. Samo... mislila sam da..."

"Sam... On?"

"Ma n-ne pff, zašto bih to pomislila?", nervozno sam se osmjehnula i usput pokušavala da ne zvučim sarkastično.

Čula sam kako se nasmijala, a onda smo još dobrih pola sata raspravljale o tome kako me ona predobro poznaje i da joj ne mogu niti lagati niti što prešutjeti jer me odmah pročita poput otvorene knjige.

Nešto kasnije te večeri stigla je i moja mama s posla. Danas je morala odraditi popodnevnu smjenu pa smo zato svi i malo kasnije večerali. Atmosfera je za stolom bila nekako mirna, a nakon što smo pojeli, pomogla sam mami raspremiti stol i oprati suđe.

Svima sam zaželjela laku noć i uspela se u svoju sobu koja bila skoro potpuno osvijetljena zbog punog srebrnog mjeseca koji se isticao na tamnom noćnom nebu. Nakratko sam se naslonila na prozorsku dasku i čeznutljivim pogledom milovala svaku blistavu zvjezdicu koja pripadala svome savršeno uređenome sazviježđu.

Bijele su zavjese neprestano lepršale zbog laganog povjetarca kojeg sam mogla osjetiti na svojim toplim obrazima. Ali, baš je zbog njega sve bilo još posebnije i čarobnije.

Na kraju sam se uvukla pod pokrivač i još samo neko vrijeme buljila u strop dok su mi se razne misli motale po glavi.

Znam da će sutra biti još jedan običan dosadan dan u školi... Da se bar nešto dogodi da se to promijeni! pomislila sam i s tom željom utonula u san.

~~

Sljedeće je jutro bila prava katastrofa. Zaista, dan nije mogao bolje započeti.

Alarm mi nije zvonio, zaboravila sam užinu kod kuće i prošao mi je autobus, a već je bilo prekasno da do škole stignem hodajući tako da me Andrija vozio.

Došla sam pred vrata učionice, duboko udahnula i pokucala. Profesorica iz matematike uopće nije bila zadovoljna mojom isprikom zbog kašnjenja i zato me, naravno, zapisala.

Dok sam potišteno hodala prema svome mjestu, nadodala je:

"Oh, umalo sam ti zaboravila reći, nakon ovog sata idi do ravnateljeva ureda. On će te tamo čekati."

Bila sam toliko zbunjena da nisam ni uspjela čuti šaputanje i žamor koji su odjednom odjeknuli razredom. Profesorica mi je uputila prijeziran pogled pa sam samo sjela do Alise i ostatak predavanja provela u tišini.

Pa, današnji dan definitivno nije dosadan, pomislila sam. Očito mi se prokleta želja ispunila.

Poslije sata uspela sam se stepenicama na zadnji kat i stigla do crnih kožnih vrata na kojima je pisalo RAVNATELJ.

Sjećam se kako sam stajala na ovome istome mjestu prije točno dvije godine, kako mi je ruka drhtala kada sam htjela pokucati. I ovoga je puta drhtala, samo ne zbog uzbuđenja i iščekivanja već zbog nelagode i nekakvog straha.

Ravnatelj me pozdravio i ponudio mi stolicu da sjednem.

"Da odmah prijeđem na stvar...", rekao je ozbiljnim tonom. "Sjećaš se onog projekta od pretprošle godine?"

Kimnula sam.

"On se i dalje odvija, iako smo mi u njemu sudjelovali pasivno do sada... Nedavno su me kontaktirali BTS-ovi menadžeri jer žele da ovoga puta TI dođeš u Koreju na tjedan dana jer je, kako kažu, jedan od članova to zatražio."

"J-jedan od članova?", bila sam izvan sebe.

O bože, ON me želi vidjeti!!

Iako je ravnatelj nastavio pričati, više ga uopće nisam slušala. Nisam mogla vjerovati. Ma... on se šali, jelda?

Samo sam osjetila kako su mi se pluća nekako stegla, a disanje postalo otežano dok mi se toplina iz cijeloga tijela slila u crvene obraze. Usta su mi se rastegla u najveći osmijeh ikada.

"Jesi li dobro?", ravnatelj me vratio u stvarnost.

"Uhm, da, da, naravno.", doslovno samo što nisam počela pucati od sreće.

"To bismo željeli realizirati od 14. do 21.5. Hoćeš li moći tada?"

Pogledala sam na njegov kalendar koji je bio obješen sa strane na zidu i širom razgoračila oči.

"Ali, to je za samo 4 dana!"

"Da, znam i zato se brzo trebamo organizirati. Evo, uzmi ove papire i ako želiš ići, roditelji ih moraju potpisati. Za detalje dođi sutra, a preko vikenda ćemo se još čuti telefonom."

Zahvalila sam mu se, ponijela papire sa sobom i brzim korakom izašla iz ureda. Na hodniku sam se skoro sudarila s dva profesora i nekoliko učenika, ali iskreno baš me i nije bilo briga jer... IDEM U KOREJU!!!