ONE WEEK 2 | Jimin

I • Novi početak

"Blossom by blossom the spring begins."

⊱⋅ ───── ༻❀༺ ───── ⋅⊰

Proljeće.

Vrijeme kada se sve budi, kada sve nekako postane življe i veselije. Kada ti sunce neprestano miluje obraze, a pjev ptica sve više ispunjava tople tihe ulice. Sve oko tebe buja i cvate, od velikih ružičastih cvjetova na glomaznim krošanjama stabala do sitnih bijelih tratinčica u travi.

Tratinčice...

Prošle su točno dvije godine od Jiminova odlaska.

Onaj jedan tjedan... To je bio vjerojatno najljepši tjedan u mome životu i stvarno sam mu zahvalna što mi je to omogućio, ali, nakon toliko vremena ti osjećaji jednostavno izblijede. Baš poput snova - kada znaš da si sinoć sanjao nešto prelijepo, ali se sljedeće jutro ne možeš sjetiti što je to točno bilo.

Tako sam se osjećala ovih zadnjih par dana.

Sjedila sam u učionici i zamišljeno gledala kroz prozor. Profesorica je nešto predavala, ali umjesto da sam slušala nju, osluškivala sam kako vjetar njiše tanke grane obližnjih stabala i konstantnu buku automobila koja je dolazila kroz otvoreni stakleni prozor.

Tada me Alisa, s kojom sam sjedila, iznenadno potapšala po ramenu i šaptom upitala:

"Kamo si odlutala?"

Šutjela sam.

"Opet razmišljaš o njemu, jelda?"

Ta me cura stvarno predobro poznavala. Jednom sam joj prigodom bila ispričala što mi se taj tjedan bilo dogodilo i od tada neprestano shipa Jimina i mene zajedno. Iako je ponekad bila naporna, što se toga tiče, uvijek me podržavala ili pak tješila kada bih bila tužna zbog njega.

"Paa... Ustvari...", pokušala sam odugovlačiti u nadi da će me zvono spasiti, što se naravno, nije dogodilo.

"Što?", nasmiješila mi se jer je znala da je u pravu.

"Ma više nije niti važno!", odmahnula sam glavom i ponovno počela gledati vani, negdje u prazno.

Kad je završio i posljednji sat, pozdravila sam Alisu i uputila se prema kući. Danas mi se nekako nije dalo ići autobusom pa sam odlučila malo pješačiti, da razbistrim misli.

Zašto se odjednom tako osjećam? Bila sam uvjerena da sam ga preboljela. Ma, koga ja zavaravam, stvarno mi i dalje nedostaje... Samo, pitanje je, sjeća li me se on uopće? Znam da je rekao da će me prestati voljeti tek kad ona ruža, koja je zadnja ostala u vazi, ne uvene, ali... Što ako me stvarno zaboravio?

Tada sam osjetila nekakav snažan udarac zbog kojeg mi se bol iz glave proširila cijelim tijelom. Pogledala sam preda se i shvatila da sam se nabila u nekog visokog dečka crvenkaste kose koji me strašno podsjećao na... Alexa.

"Ajme, oprosti!! Nisam te uopće vidjela!", počela sam mu se ispričavati.

"Ma sve okej, jesi li dobro?", upitao me.

"Mhm, da, samo... Malo sam se zamislila i onda nisam gledala kamo idem... Oprosti još jednom!!"

Taj mi se dečko samo nasmijao, pozdravio me i nastavio svojim putem prema školi.

Prisjetio me na sve ono što se bilo dogodilo između Jimina, mene i Alexa. Alex... Tko zna gdje je on. Nakon one svađe nismo se niti oprostili prije nego što se odselio, najvjerojatnije gdje je i sam rekao - u Ameriku, daleko od njegovog tate... I mene.

Ma možda je tako i najbolje. Vjerojatno bi bilo totalno neugodno jer se praktički nismo ni pomirili već je on samo odlučio izbjeći našu svađu kao da se ništa nije ni dogodilo.

Morala sam prestati razmišljati o tome jer nisam željela da ona loša sjećanja počinju izvirati pa sam izvadila slušalice iz torbe i stavila ih u uši te pustila neku laganu muziku, za opuštanje.

Nakon dobrih 20 minuta hodanja, napokon sam stigla do svoje kuće. Bila je okružena nisko pokošenom zelenom travom iz koje su izvirali mali cvjetići raznih boja.

Unutra me dočekao Andrija, mamin novi dečko i... moj novi tata. Živi s nama već 8 mjeseci i stvarno ga obje jako volimo, a i svo troje se super slažemo. On i mama su se upoznali još prošle godine kada su zajedno morali otići na neki poslovni put i od tada su se počeli družiti.

"Hej, malena!", nasmješio se i poljubio me u čelo. "Kako ti je bilo u školi?"

"Super! Mislim da je onaj ispit iz matematike dobro prošao."

"Pa to je odlično! Želiš li malo?", upitao me pokazujući na staklenu posudicu sa sladoledom koju je držao u ruci.

"Ne bih, hvala ti."

Otišla sam u svoju sobu na katu koja se, za razliku od one od prije dvije godine, drastično promijenila. Tek sam sad to primijetila, koliko je postala ozbiljnija i nekako... odraslija. Bez svih onih postera, plišanaca, lampica i vedrih boja. Jedino što se nije promijenilo bila je ona ruža koja je i dalje zadržala svoje mjesto na mom noćnom ormariću.

Bacila sam torbu na pod i legla se na svoj krevet prepun šuškavih jastuka. Iako sam znala da ne bih smjela, pitala sam se hoću li Jimina vidjeti još koji put... Onako za stvarno, uživo.

Iz tog me sanjarenja probudila glasna zvonjava moga mobitela koji se upravo nalazio na radnom stolu. Iako mi se uopće nije dalo dignuti se, sporo sam se doteturala do njega i zapravo se iznenadila kad sam vidjela tko me zove - neki nepoznati broj.

"Hmm.", promrmljala sam i nakon kratkog premišljanja (ili oklijevanja?) javila se.

"Halo?"