Evo mene s najnovijom avanturom! 🙈 Bruka i sramota, kao i po dobrom starom običaju, ali kod mene valjda drugačije ne može!
KAKO JE POČEO MOJ GODIŠNJI ODMOR!!!!
KATASTROFALNO!
Petak! Zadnji radni dan. Čekam kraj radnog vremena ko ozebao sunce, ma sekunde brojim u sebi. I evo ga!
Sve poskakujem do parkinga, sva vesela jer su ispred mene tri tjedna ljenčarenja!
Inače ja pičim na posao u svojoj maloj jurilici, ali kako da vam to objasnim... Ima onaj jebeno dobar gušt sjesti u Srkijev nabrijani BMW pa tutnjiti po zaobilaznici, a ide đubre preko stotke s pola gasa, pa napucati mog Stojketa do daske i mrdati kukovima u sjedalu... Milina prava, kažem vam!
I tako sam baš taj petak krenula s bembarom... Lijepo se naštimam, palim klimu, pojačam radio i krenem. I kao da mi je nešto bilo čudno kad sam stisnula onaj "start-stop", a onda se sva stisnem jer vidim da su mi ostala upaljena svijetla čitav dan. Ali zavergla mašina i eto mene na cesti.
Pjevam kao da imam solo nastup, čak me ni budale idiotske nisu iznervirale na cesti, pa ni jednu psovku nisam ispustila sve do trgovačkog centra. Lijepo uparkiram i krenem kupiti par namirnica za fini ručkić. Sunce upeklo, asfalt gori, a ona klima u trgovini dušu dala. Odmah malo obiđem i dućane, pa sretnem sestričnu pa pijemo kavu, dvije, tri... Ode vrijeme da se ni ne snađem, a onda pomislim da će mi sirotinja kod kuće umrijeti od gladi. Obavim još šta imam, vratim se u auto, smjestim se, kliknem tipku, a auto mrtav. Ni dašak života ne daje!
Probam ja opet i opet. Zaključam auto, otključam, držim tipku "reseta", a od njega ništa. I jebi ga, sad znam koga moram nazvati, a nekako mi se ne zove...
Jebem majku sebi i svima oko sebe! Jebem ja sto i jednu majku i nemajku! Lupam potiljkom o sjedalo, jer vidim da sam pustila upaljena svjetla i znam da je lijepo isisalo akumulator!
Pokušam ja spustiti prozore (mjera opreza), a oni jedva da kliznu dva centimetra i gotovo. I šta ću, izađem van i pokušam otvoriti bunker. A ono goli kurac! Ne da se! Valjda su se zadnjim atomima snage uspjela otključati vrata i to je bilo to! Ne mogu ja sad do kablova, ne mogu ja vidjeti ima li majstor uopće kablove u bunkeru.
Vraćam se u auto, sklapam zadnje siceve i zagnjurim glavu u bunker, a dupe mi štrlji na izvol'te! Jebe se sad meni (ne doslovno) vidi li me netko ili ne.
Kablova nema!
Iskoprcam se iz bunkera, stanem pokraj auta i podbočim se, a lice mi užareno od vrućine. Okrenem se malo u stranu, a tamo dva tipa oslonjena na auto, grickaju čips i promatraju me.
Odlično! Taman da se nastavljam sramotiti! Promatram sad i ja njih i dala bih lijevu sisu da ne znaju spojiti kleme na akumulator, a kamo li da ih imaju u svom automobilu.
- U pizdu materinu! - škrgućem zubima, kad čujem da mi jedan od njih nešto dovikuje.
Napravim si rukom štit od sunca i škiljim prema njima.
- Trebaš pomoć?
- Trebala bih, da. Možda mi imaš čime napuniti? - upirem ja prstom u haubu.
- Dakako da imam. - naceri se tupson. - Jesi li zato preklapala sjedala? Hoćeš baš tu ili?
Padne meni ruka uz tijelo, blenem ja u njih dok mi izgoren mozak hvata kisik i probavlja insinuaciju.
- Ajd' u pizdu materinu i ti. - frknem na budalu i sjednem natrag za upravljač, pa uz ludo nadanje još jednom pokušam startati auto.
Ništa! Jebeno ništa!
Sad sam već pomalo u fazi gornje granice svog ludog ludila... Em sparina, em auto, em jebeni put do doma, em poziv kojeg moram obaviti! Em dva debila koji se ne miču i kojima poželim da se istope do ljigave fleke na asfaltu!
