Ako nije na fejsu, nije se desilo. A desilo se! 💩💩 Onda je napokon red i da osvane na wattu, ne mislite li? 😆
Prošlo je neko vrijeme od tog nemilog događaja, ali još uvijek kad se sjetim, potonem kao da proživljavam reprizu...
I sad me sve znoj oblijeva od sramote, mila majčice. Kako ja sebe znam osramotiti, pa to ne zna nitko! Moram Vam se ispovjediti, jer je lakše napisati nego izgovoriti... 🙈🙈🙈🙈
Znači, zovem ja jebenog knjigovođu čitavo jutro jer mi treba izvući neke podatke i to hitno, najhitnije, a on se ne javlja ni pod razno. Šaljem mu poruku da mi se javi momentalno ili ću ja momentalno k njemu u ured.
Ništa od tog momentalnog! Naravno!
I tako se ja malo bacim na posao. Dovršavam neke tablice i počne se meni piškiti, kad mi taman uđe stranka u ured. Riješim ja to na brzinu i ko za ku*ac, naredaju se ljudi kao da dijelim božićnice.
A meni se piški, mozak me boli, noga poskakuje ispod stola, peta štiklice tucka refleksno o pod. Ne mogu se skoncentrirati, jedva tipkam, a oči mi bježe u križ (jebate, opisala sam ovo ko da sjedim na vibratoru, a ne sjedim).
Ona prva kapljica samo što nije eksplodirala iz mene. Napokon ja posljednju stranku u toj turi pozdravim "baj, baj" i hvatam ključeve toaleta ko spas.
Ali..... zvoni mobitel. Knjigovođa onaj momentalni. I šta ću sad... Ako odjebem poziv, tko mi garantira da ću ga današnjeg dana dobiti. Ništa, javljam se i jurišam do toaleta. Guram ključ u bravu, a sva se treskam ko da imam napad. Nikako da drhtavom rukicom naciljam rupu i gurnem ključ. Ali kad uspijem, u mozak mi naviru slike Harryja iz filma Glup i gluplji (samo što se čovjeku kakilo, ali tu smo negdje).
Kakvo zaključavanje ulaznih vrata? Nema se vremena. Uletim u prvu kabinu nasuprot samog ulaza, mobitel stavljam između ramena i uha i skinem se ja brzinom munje, pa u sebi zastenjem od olakšanja. Skoro na stojeći piškim, jer sam gadljiva sjesti na dasku.
Kad, majke ti, podignem pogled, sva vrata širom otvorena. Ne mogu ja sad stati, jer ću zapišati sebe i sve oko sebe k'o pas, pa preklinjem sve svece da nitko ne naiđe. Knjigovođu ni ne slušam više, k'o ga jebe, nije baš tako hitno.
Kad u idućoj sekundi, eto nečiji koraci. Ide majstor polako (ne bilo koji majstor, nego lajavac najveći od svih u zgradi), lijeno pogleda u desno, pa sa telećim pogledom i smiješkom kaže ''Dobar dan, kolegice!''.
Ma kako izgovori tako zakoči na mjestu jer mu je valjda sa zakašnjenjem do mozga došlo što vidi.
''Kolegice?'', izgovara i baca korak u rikverc.
''Mak'se! Bježi!'' zacvilim i srušim se.
Sreća moja što nemam štrkljavo dupe, jer bih zaglavila u wc školjki s nogama u zraku. A ni ovako nisam bolje izgledala, da se razumijemo. Presavijam se i sakrivam.
"Treba li Vam pomoć, kolegice?''
"Ne, hvala!'', ispljunem.
(Jebe ti kolegica majku majčinu, marš odavde!)
"Bit će da je propuh?'' Smije se budala ispred mene, smije se knjigovođa, samo se ja ne smijem.
Kreni nekamo, idiote jedan!!! Pokušavam te riječi probiti u njegov zabetonirani mozak!
Ja se crvenim ko ljuta papričica. Da, to bi bio prikladan opis! Crvena sam i ljuta!
''Jeste, propuh je!'' (meni u glavi kad zaboravljam zatvarati vrata) ''Možeš li se sad maknuti?'', uljudno se nasmiješim.
"Ovo ću duuuuugo pamtiti!'', rastegne on.
Jedva idiot ode smijući se na sav glas. Obučem se brže nego što sam se skinula, perem ruke i skužim da pojma nemam kad sam prekinula poziv knjigovođi.
Zaključam glupa vrata toaleta i ko furija stižem u svoj ured, a sve si razmišljam da odselim na Island, jer garantiram da već svi u zgradi znaju što se desilo.
Divnoća jedna! Naprosto jest! 🤪
A kako ste mi vi ovih dana, drage moje, najdraže?
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
