Pozdrav, ekipica! 😘😘 Eto mene malo...
Danas na poslu uđem u razgovor s kolegicama o dobrim starim hitovima... I uzmem pauzicu, pa krenem na YouTube u istraživanje pjesmuljaka koje sam slušala kao klinka.
I negdje mi nekako ispliva ova pjesma. 👇🏽👇🏽 Baš ovaj nastup! Pokrenem video i vraćam se u prošlost, u 1999. godinu.
Ako niste vidjele ovaj nastup, pogledajte prije nego vam ispričam kako sam te 1999. godine bila Sevkina kopija na svoju sramotu. 🙈🙈🙈🙈🙈
Oduvijek sam voljela pjevati. Već sam s tri godine rasturala Pejakovićevu pjesmu "Nesretnik sam od rođenja" ko maherica. Kad sam stala na balkon, pa zaorila da selo sluša, mah... Bila je to takva emocija kao da sam stvarno znala o čemu tekst govori.
To što zvučim kao da mi je slon prdnuo u uho, tada me nije previše sekiralo.
Ali, kako su godine prolazile, tako sam i ja postajala sve ozbiljnija nada. I nije mi bilo dovoljno naučiti tekst, već sam morala dočarati čitav spot, ili u ovom slučaju nastup.
Svaki festival koji se održavao, a prijenos bio na TV-u, morao se snimiti. To je bilo nepisano pravilo. Mislim, nije bilo YouTubea pa da mogu silovati "replay". Bio je videorekorder i kazete. Za mene čudo tehnologije, a mama maher koji barata tom tehnologijom.
I tako je meni mama snimila i ovaj festival na kojem je te večeri nastupala Severina. Sad se više ne sjećam je li to bio Splitski festival ili Melodije Jadrana ili nešto slično, ali nije ni važno...
Snimka je bila tu!
Tada sam već bila ozbiljna diva sa svojih devet godina i svaki sam dan premotavala kazetu iznova gledajući festival.
Koliko me pamćenje služi, grupa Divas je bila moj favorit sve dok moj šestogodišnji brat nije poželio biti jedan od ovih momaka iz videa. (Jeste li pogledale? Jeste! Onda znate o kome pričam!)
Ne pitajte me od kud mu ta želja, a iako sam se malo podsmjehivala, već sam se vidjela u bijeloj haljini i štiklama kako pjevam "Da si moj, da si moj...!", a on moj plesač. Naime, koliko sam ja žudjela za pjevanjem, tako je on za plesanjem. Sjećam se i perioda njegova djetinjstva kad je svih uvjeravao da svoju karijeru vidi u striptiz baru. Evo, ne znam... Dođe mi da ga sad nazovem i pitam gdje se desio klik kad je odustao.
Olakotno je bilo to što sam brata mogla nagovoriti na bilo šta, tako sam i odlučila snimiti vlastiti video spot. Jer je tata, baš ono, bio pobornik moderne tehnologije i nabavio nam kameru! Ha! Idemo u korak s vremenom!
Bila je ta kamera veličine negdje ko ove današnje fotoreporterske, pa je mami trebao oružani list kad je torbu s kamerom zabacila na rame. I dan danas tvrdim da su joj od toga ostale posljedice, pa je često bole leđa.
E sad je trebalo uhvatiti situaciju da smo sami doma, što nam nije išlo u prilog, jer mama je uvijek bila tu! A takav nastup se najprije mora uvježbati u tajnosti prije izlaska pred publiku! Barem je to Kiki znao, jer bi satima uvježbavao koreografiju na pjesme ZZ topa ili Status Quoa prije nego sam ja bila pozvana na generalnu probu, a potom ostatak obitelji na "once in lifetime" nastup.
Publika bi bili mama i tata, eventualno baka i sestrična. Ali, misija je bila posložena. Nadam se da razumijete.
Kad eto prilike dok smo rekli "keks"! Tata je bio jako žedan i otišao malo u kafić, a mama je krenula nahraniti kokice. To je bilo to! Divota!
