You || l.p.

3

Već je prošlo mjesec dana otkako sam u Londonu. Prebrzo je prošlo. Mat je sa mnom svaki dan svirao. Dobivamo dovoljno para koje on naravno ne želi uzeti. Kupila sam sebi nešto nove odjeće. Danas smo se dogovorili da ćemo prvo svirati, a onda ići u obilazak Londona. 'Kopam' po stvarima. Pronalazim tajice i neki mekani džemper. Na noge oblačim kanađanke. Uzimam svoju gitaru i izlazim iz kućice. Odlazim u park gdje me već čeka Mat. Prilazim mu i grlim ga. Sjedam pored njega i vadim svoju gitaru.

"Možemo li prvo pjevati Don't forget where you belong?" Upita Mat.

"Naravno"

Danas smo uglavnom pjevali pjesme koje je on želio. Birao je jako tužne pjesme. To mi je bilo pomalo čudno. kada smo završili odveo me na sladoled.

"Poslije sladoleda idemo na London eye"

Nisam smjela prigovarati. Već smo se tako dogovorili. Moram poštovati njegove odluke. I tako je i bilo. Otišli smo na London eye. Nije mi bilo baš svejedno na toj visini. Vjerovatno sam to i pokazala jer sam osjetila snažne ruke oko mog struka. Sad se definitivno osjećam sigurnije. London je preljep grad iz visine. Poslije London eye-a smo šetali ulicama Londona i glupirali se slikajući se pored onih crvenih govornica i onih čudnih čovjećuljaka  što nepomično stoje 24 sata dnevno. Kako im ne dosadi?

"Idemo sad u Oxford street"

Hodali smo tražeći nešto zanimljivo. Mat me uveo u jednu prodavnicu.

"Znaš da sam ja Irac i volio bih da imamo nešto zajedničko"

Pokazao je na  lančić sa privjeskom djeteline sa 4 lista. 

''Sviđa li ti se ovo?'' 

Potvrdno klimam glavom. Cijena nije bila nešto ekstremna, ali ne mogu dozvoliti da on to plati.

"Ja ću to platiti"

"Ne dolazi u obzir"

Trebalo je malo duže, ali me uspio nagovoriti. Stavio mi je lančić oko vrata baš kao i ja njemu.

"Idemo sad u Lunapark''

Čitavo poslijepodne smo proveli u Lunaparku. Ponašali smo se kao djeca od 7 i 8 godina, a ne 17 i 18. Jeli smo šećernu vunu, bili na twisteru, vozu smrti, kući strave. Dan je bio fantastičan. Nikada se nisam ovoliko zabavila. Noć se spustila. Mislim da je bolje da krenemo kući.

"Mat bilo mi je predivno, ali mislim da bih trebala poći. Kasno je''

"U redu"

Povuče me u zagrljaj. Zagrljaj je trajao duže nego inače. Nisam se bunila. Ne sjećam se kada me je neko zadnji put, prije njega, zagrlio. Poljubio je moj obraz nakon čega je promrmljao jedno tiho 'vidimo se' i nestao u mraku.

...

Mjesec dana. Mjesec dana je prošlo od njegovog 'vidimo se'. Mjesec dana sviram na istom mjestu čekajući njega. Jedini prijatelj kojeg sam imala je nestao. Ponovo nemam nikoga. Ponovo sam sama. Nisam uopšte bila svjesna koliko sam se sretno i sigurno osjećala pored njega. Razočarana sam. zašto je to učinio? Želim znati odgovor. Ići ću tamo i čekati ga koliko god bilo potrebno. Želim znati zašto je tako misteriozno nestao.

...

Još samo danas. Još samo danas ću otići na to isto mjesto gdje smo skupa svirali. Dva mjeseca su prošla od moje odluke da ću ga čekati. Ova tri mjeseca su me skoro uništila. Više mi se i ne svira jer nema njega. Odustajem. Još samo danas ću otići tamo. Ako se danas ne pojavi odlazim u neki drugi park. Mrzovoljno ustajem iz kreveta. Odlazim u WC, obavljam higijenu i oblačim svoje svijetlo plave poderane hlače, bijelu majicu i preko kariranu košulju koju ostavljam otkopčanu i na noge oblačim kanađanke. Uzimam gitaru i izlazim iz kućice. Nevjerovatno sporo hodam do parka. Na našoj klupi sjedi on sa ružom u ruci. Oh, nakon tri mjeseca se pojavi sa ružom u ruci. Da li misli da će sa tim sve popraviti? Mora imati jako dobro objašnjenje za to. Ugledao me je. Ustaje sa klupe smiješeći se. Prilazi mi i pruža ruku sa ružom prema meni. Uzimam ružu, lagano ju primičući nosu. Prekrasno miriše. Pogledam njegove zelene oči. Mogla bih se izgubiti u njima. približi se kako bi me zagrlio, ali ja se odmakinjem. Razočarano me pogleda. Ipak ga pustim da me uhvati za ruku.

"Želim da pođeš sa mnom''

"Zašto bih ja pošla sa tobom?"

"Dugujem objašnjene"

"Poslije tri prokleta mjeseca se pojaviš i tek tako me zoveš da pođem sa tobom. Neće ići Mat?"

"Znam da sam kriv, ali molim te da pođeš sa mnom"

Preko volje sam pristala. Iskreno me zanjimalo koje je to jebeno opravdanje za tri mjeseca njegovog odsustva. Hodamo hladnim ulicama Londona. Niti jedno od nas ne progovara. Danas je jedan od onih tmurnijih dana. Ulazimo u neko elitnije naselje. Sjećam se da je rekao da ima para za život, ali nije rekao da ima toliko da si može priuštiti kuću ili stan ovdje. Prstom pokazuje na jednu prelijepu bijelu kuću i vodi me ka njoj. Ulazimo. Oke, ovo je stvarno luksuzno. Neki djelovi sobe u koju ulazim izgledaju mi toliko poznato. Kao da sam ih prije vidjela. Čekaj...