You || l.p.

1

"Jedva čekam da napuniš 17, da mi se gubiš s očiju"

Rekla je Sophia. I ja to jedva čekam. Da odem od vas i da napustim ovaj pakao.

"Ne želim da te vidim u kući večeras do 8 "

Super. Imam vremena za sviranje. Klimam glavom uzimajući ruksak i svoju gitaru. Put do škole i kroz školu je jako neugodan. Svi bulje u mene otkako sam krenula u školu. Znaju da sam Armandina i Ashlyna polusestra. Vjerovatno me njih dvije ponižavaju na svakom koraku. Jako teško podnosim to odbijanje. Nemam niti jednog prijatelja. Poslije škole idem na trg na kojem sviram. Većina ljudi iz ovog djela grada poznaje moju "porodicu" i znaju u kakvim uvjetima živim. Uvijek dobijam pare od skoro istih ljudi. Jako sam im zahvalna. Sjedam na beton pored fontane. Uzimam gitaru u ruke i počinjem svirati pjesme koje najviše volim. Little me, Little things, Photograph,... U 8 sati navečer spakujem svoju gitaru u fotrolu. Uzimam pare zahvaljujući Bogu što na ovom svijetu ima i dobrih osoba. Ustajem sa sad hladnog betona i odlazim u svoj pakao. Iznenađujuće je što je kuća prazna. Kako god. Meni bolje. Odlazim u svoju sobicu. To se više može nazvati podrumom. Presvlačim se, nakon čega obavljam higijenu. Ležeći u krevetu razmišljala sam o tome kako sam još samo 3 sljedeća dana provesti u ovom paklu.

...

Ta tri dana su uglavnom prošla isto. Škola, park, gitara i mučenje naravno. Sutra će me poslati u Britaniju. Nisu mi rekle gdje me šalju. Nije ni bitno. Samo da sam što dalje od njih. Spremam svoje stvari kojih zapravo uopšte nema puno. Pored ormara ostavljam torbu i gitaru. Ležeći u krevetu sam razmišljala o tome šta bi mi mogao sutrašnji dan donijeti. Jako sam uzbuđena. Već je 4 sata u jutro i ja ne mogu spavati. Vrata se naglo otvaraju. Sophia ulazi u sobu. Pogledam na sat koji pokazuje 7 sati.

"Diži guzicu, idemo"

Na mom licu je zasjao osmjeh. Znam da nisam u situaciji da se smijem, ali pomisao na to da više neću morati trpjeti ovaj teror (nadam se) me raduje. Bacila je torbu koja je zapravo bila ruksak. Krenula je baciti i gitaru, ali sam ja brzinom svjetlosti ustala i zaustavila ju. Ne želim da uništi jedinu vrijednu stvar koju imam. Uzela sam joj gitaru iz ruke, stavila ruksak na leđa i izišla iz sobe. Sophia me dodatno gurnula govoreći 'Požuri'. Vožnja do aerodroma. Sophia gunđa nešto u smislu kako će me se napokon riješiti dok su meni slušalice u ušima i poklanjam joj možda 1% svoje pažnje. Sve u svemu, avion je bio dobro mjesto za naspavati se.

...

"Putnici sljećemo. Molimo zavežite svoje pojaseve. "

Probudio me glas stjuardese. Nezadovoljno trljam oči, a zatim se vežem. Aerodrom je prekrcat. Pogledam tablu na kojoj piše 'Dobrodošli u London'. Pa Amy, dobrodošla u London. Imam dovoljno novca za taxi, ali kuda ću ići? Odlučila sam ići u centr, nakon čega ću vjerovatno potražiti mjesto na kojem bi mogla prenoćiti par noći. Tako sam i uradila. Istina da je London velik i prometan grad, ali vjerujem da ću se snaći. Mislim i prije sam živjela u velikom gradu. Dosta sam istraživala o Londonu jer ipak je to bio grad o kojem sam sanjala. Lutam Londonom već par sati. Sve je naseljeno i prometno. Aha, evo je, stara kućica. Jako je malena i biti će dovoljna za prenoćiti. Polako ulazim unutra. Stvarno je stara i puna paučine, ali ću vjerovatno samo prenoćiti ovdje. Obilazim kućicu i mogu reći da bi se u njoj moglo živjeti. U jednoj maloj sobici sa dušekom ostavljam svoje stvari. Odlazim u WC i provjeravam radi li voda i da, za neko čudo radi. Nakon što pustim da voda oteće, umivam se i perem ruke. Odlazim u sobu, mjenjam odjeću. Uzimam gitaru i izlazim iz kućice. Danas počinje moj život u Londonu...