You || l.p.

25

~Amy Horan~

Sjedim na klupi u parku i gledam svoju ljepoticu kako trčkara naokolo. Peljepa je. Dosta liči na Liama. Ima njegove oči i kosicu. Ima njegov karakter. Povučena je, ali će uvjek pomoći kad joj zatražiš. Ljubav mamina. Tri su joj godine. Gledam je kako šeprtljavo trči ka meni.

''Mama kada ce Luke doci. On mi uvjek donese cokoladicu'' pita me. Nasmijem se te joj malo rašćupam kosicu.

''Brzo će''

''Tu sam ljepotice'' čujem Lukeov glas te pogledam ka smjeru iz kojeg dolazi.

Luke se sagine te pruža Sarah čokoladicu. Ona zaigrano zaplješče rukame te otrči do druge djece. Luke sjedne pored mene i poljubi me u obraz. Zapravo on nas je zvao da izađemo u park. Ne gledajući u Lukea sam progovorila.

''Pa zvao si nas''

''Znaš, htio sam, mislim već par mjeseci se viđamo i znaš, sviđaš mi se'' Luke kaže u jednom glasu, a ja sam zbunjena.

Najmanje sam željela da do ovoga dođe. Koliko god se on meni sviđao ne želim i neću da moje djete zove nekoga drugog ocem. Ako ikada bude nekoga zvala svojim ocem to će biti isključivo Liam. Uzimam Lukeove dlanove u svoje ruke.

''Luke. Znaš da mi se jako sviđaš, ali...''

''Uvijek postoji to ali''

''Žao mi je''

Suze se već spuštaju mojim obrazima. Zašto moram biti ovoliko emotivna? Luke me zagrli i privuće me ka sebi.

''Šta nije uredu? Hoćeš li mi ispričati?''

''Da, ali ne ovdije.''

Brišem suze i ustajem sa klupe. Dozivam Sarah, koju, kada dođe Luke uzima u ruke. Naš stan je u blizini pa kažem Lukeu da idemo tamo. U putu Sarah se požali da je pospana. Čim dođemo kući Luke ju nosi u njenu sobu. Ja ju presvućem u piđamu i stavim na krevet. On ju pokrije i otpjeva joj uspavanku. Ima preklasan glas. Kad zaspe, on ustane sa stolice pored kreveta i pređe pogledom po sobi.

''Wow, baš voli ovog Liama''

''Da, našla je sliku na mom telefonu i prosto zaljubila se u njega.''

''Ti slušaš te, te...''

''Da se nisi usudio reći to i da, slušam ih.''

Luke se namršti. Zanemarujući njega krenem ka dnevnom boravku. Znam da i on ide za mnom. Kad sjedne u fotelju u dnevnoj ponudim ga sokom, ali on odbije. Kaže da samo želi da mu ispričam šta se desilo. Sjedam na kauč najbliži fotelji i naslanjam svoje ruke na bočni naslon kauča, kako bih mogla gledati u njega.

''Obečala sam se vratiti.''

''Gdje?''

''Njima. Ali bojim se da se neka glupost opet ne desi'' zastanem.

''Nastavi'' kaže ohrabrivajući me.

''Tu noć on je sve pogrešno shvatio. Znaš pričala sam ti da sam skoro završila u vezi sa svojim bratom'' on klima glavom, ''Pa poslije sam bila u vezi sa njegovim najboljim prijateljem koji mi je pomagao da pređem preko svega toga. Tu noć sam bratu rekla da sam trudna. Mislio je da mi se još uvijek on sviđa i napio se. Izvrjeđao nas je, a ja sa onakvim hormonima sam pobjegla od njega''

Plačem. Luke se premjesti do mene te me zagrlio.

''Voliš ga?''

''Naravno. On, bio je poseban.''

''Toliko da je posumnjao u tebe?''

''Ne, ne. On, samo misli da me ne zaslužuje.''

''Zašto?''

''Napili smo se i spavali skupa. Oboma nam je to bio prvi put, ali on, on je sebe krivio za sve i ponašao se kao da sam samo ja tu bila jedina povrjeđena.''

Poslije ovoga on ništa ne kaže. I dalje sam u njegovom zagrljaju. Sjedimo otprilike sat vremena tako. Niko ništa ne progovara. To mi najviše odgovara. Mislim smješno je. Malo prije ga je nesvjesno nazvao pederom, a sad vjerovatno misli da je on seronja.

''Voli te.''

Šta koji vrag. Upravo je rekao 'voli te'. Ko? Liam?

''Šta?''

''Vrati mu se. Voli te''...

~Liam Payne~

Već dobrih par sati se vozim u autu. Mama je rekla da joj mogu ispričati sve kad budem spreman. Mislim da je to sad. Glupo, znam. Prošle su tri godine. Nikad se nisam, niti ću se pomiriti sa činjenicom da me je ostavila. Vratit će se. Znam da hoće. Parkiram ispred kuće svojih roditelja. Mama se iznenadi kad me vidi. Uđem sa njom u kuhinju dok ona pravi ručak. Sjedam na jednu od stolica.

''Što te dovodi ovdje ljubavi?''

''Želim ti ispričati šta se desilo'' kažem. Iznenađena je. Zahvalan sam joj na tome što me nikada nije silila da joj ispričam šta se desilo. Čekala je da budem spreman.

''Zaista?'' pita. 

Klimam glavom i počinjem.

''Vratili smo se u Irsku na kratki odmor. Dan je bio savršen. Skoro čitav smo proveli skupa vani glupirajući se. Natjerala me da idemo kući jer je primjetila da sam užasno bio umoran. Pokazala mi je sve u sobi te otišla pričati sa Niallom'' zastanem prisječajući se tih scena.

Moje oči su vlažne i znam da ću zaplakati, ali nastavljam.

''Sjetio sam se da sam zaboravio pitati gdje stoje peškiri pa sam zato sišao u prizemlje. Vrata dnevne su bila otškrinuta i mene je užasno zanjimalo šta rade. Bili su zagrljeni i izgledali su kao da će se poljubiti. Uzeo sam prokleti alkohol i napio se. Izvrjeđao sam ih. Makar mi je Niall tako ispričao. Ujutro kad sam se probudio nje nije bilo pored mene. Niall mi je rekao da je otišla, ali i da će se vratiti kad bude spremna''

Mama je šokirana iako je znala da sam uradio užasnu stvar. Grli me dok, pa oboje plačemo. Jecam i ne znam kako ću zaustaviti suze. Moram joj još reći za djete. Nikad nisam sazna je li princeza ili princ. Poslije onoga se nije javljala. Bezbroj puta sam ju pokušao nazvati, ali bila je nedostupna. Malo se odmaknem od mame brišući prvo njoj pa sebi suze.

''Bila je trudna''

Mamina vilica je do poda. Fata se za stolicu kako bi održala ravnotežu. Sjeda na tu istu stolicu i hvata se za glavu.

''Liame šta si to dovraga učinio. Mogao si sad biti sretan sa njom i, čekaj kojeg je spola to djete? Kako se zove?''

''Ne znam. Samo, za moj rođendan, prije tri godine, poslala je Niallu poruku. Čestitala mi je rođendan i napisala je da se porodila''

Mama se blago nasmije. Znam na šta misli. I ja to smatram najboljim rođendanskim poklonom.

''Znaš li gdje je?''

Odmahujem glavom. Nikad nam nije rekla. Čak ni Niallu ili teta Mauri. Moja mala vještica je našla dobro skrovište.

''Gdje god da je, dobro se sakrila''

''Vratit će se, vidjet ćeš''...