U Lisicama PRAVDE

1. dio

Tko sam ja?

Da li sam lagana kao list koji šeće po vjetru dok mi snovi fućkaju iza leđa i guraju me naprijed? Ili sam pak, malena ptičica koja je u pokušaju da raširi svoja krila, pala na dno i više se ne može podignuti?

Mnogi za mene kažu svašta na temelju tuđih predrasuda i mišljenja. Neki kažu da sam nesretnica ili jadnica jer je život odlučio sa mnom odigrati pokvarenu igru, drugi kažu da sam propalica, da sam zaslužila majčinu smrt. Da se spasila kada je poginula dok mi je bilo 14 godina jer bi inače skrivala lice od ljudi radi srama kada bih vidjela u što joj se kćer pretvorila.

Govore da sam jadnica jer sam se zaljubila u čovjeka koji nije imao ni trunke ljudskosti u sebi. Čovjek koji me je pretukao na mrtvo ime samo nekoliko dana prije poroda naše kćeri. A, drugi... drugi govore da sam to zaslužila jer sam kurva, da je šteta što mi dijete nije umrlo u maternici jer ga nisam bila dostojna.

Zovu me bludnicom jer sam začela i rodila izvanbračno dijete.

Iza leđa mi kažu da sam hladnokrvna kučka kojoj jedino ide u životu trpanje ljudi u zatvor. Kažu da sam ledenog srca koje ni za što ne služi.

Nazivaju me lošom majkom jer konstantno radim i nemam vremena za svoju kćer. Misle da je zapostavljam i da se ne brinem za njene potrebe, zato su otišli toliko daleko da su mi natovarili socijalnu službu na vrat.

Toliko su predrasuda bacili na moja leđa da je samo pitanje vremena kada će da mi kičma pukne. Neki su me častili sažaljenjem, drugi ogorčenjem i mržnjom. A, ja nisam tražila ništa od toga. Htjela sam samo da mi okrenu leđa i izvade ime iz usta.

Nikada nisam porekla, niti priznala njihove optužbe zato te riječi lete po zraku pod sumnjom da su istina.

Misle da sve znaju, ali na kraju dana ipak ne znaju ništa.

Ne znaju da svaki slobodni trenutak provodim u zagrljaju svoje kćeri, da je ona razlog zbog kojeg moje tijelo još uvijek diše. Obožavam ju, divim joj se i čuvam je, odgajam ju da bude djevojčica s nadama i snovima, da jednog dana bude nečiji razlog zašto se svakog dana iz kreveta diže kao što je bila i meni.

Ne znaju da svakog dana odlazim na posao kako bi ožalošćenoj obitelji dala zaključak koji je meni bio uskraćen. Jer, ne znaju da svake večeri odlazim u krevet s neodgovorenim pitanjima u glavi. Zato što tražim odgovore koje godinama nisam našla. Zapamtila sam svaku rečenicu, znam svaku riječ, slovo po slovo dosjea koji mi godinama ne da sna.

Neriješeno.

Riječ koja mi svaki dan ne dozvoljava mir.

Otac moje suze sve ove godine lije. Svaku ružnu riječ, svaki krivi pogled, on je proplakao. Nije razumio njihovu mržnju, a ni moju šutnju.

Zašto šutim? Zašto se ne branim? Zašto trpim njihove uvrede?

Pitanja koja mi svakodnevno postavlja. Mene nisu kidale iznutra njihove riječi već njegov plač. Kada bih topla suza skliznula iz njegovog oka te klizila po starom, umorenom licu dok ne bih pala na moju ruku.

To je kidalo moje srce na dijelove, to nije dalo mojoj duši mira.

Jedino me na ovom svijetu može povrijediti očev, bratov i kćerin plač. Za ostalo me nije briga jer sam dobila deblji sloj kože koju njihovi otrovni metci ne mogu probiti.

~.~

Gorka tečenost klizi mojim grlom i draži mi nepce, ostavljajući okus kofeina u ustima. Prvi gutljaj je najslađi jer mi budi čula i osvježuje tijelo. Čini mi dan podnošljivim dok mi polako budi kontrolne centre u mozgu.