Prolog

5.3K 134 22
                                    

Mrak je obavio šumu oko nje, strah joj je prožimao i zatezao svaku strunu u tijelu. Već danima se skrivaju u toj mračnoj i strašnoj šumi, dok se zvuk bombi čuje u daljini, a meci im fijuću iznad glava. Snijeg je obojen crvenom bojom nevinih. Strah je,  ali vješto glumi hrabrost zbog svog oca, tom hrabrošću tješe jedno drugo. Ostali su sami na svijetu. U jednoj noći ostali su bez svega i svakoga. Pobjegli su glavom bez obzira, da potraže spas u nekoj tuđoj zemlji.  Tamo negdje preko gorja, u zemlji čiji jezik ne poznaje, a ni običaje...

Ponovno sniježi, prozori su zamagljeni, kao i njene oči, nekoć vesele i mlade sada su zaklanjale naočale i krasile staračke bore.
Zrakom se širi miris crnog vina iz njene rodne Parme, miris cimeta i najboljih talijanskih naranči. Ti opojni mirisi bili su jedino čega se još uvijek živo sjećala iz svog djetinjstva. Još brižno čuva taj jedan komadić čokolade. Onaj komadić koji je  donijela skrivenog pod skutima u Olten. Gradić u spasonosnoj i sudbonosnoj Švicarskoj. Taj mali njoj neprocjenjivo dragocjen komadić još uvijek leži ušuškan u staroj limenoj kutijici, sa rijetkim uspomenama. Umotan u tkaninu od one iste  haljine u kojoj je i stigla tu.
Sada pod stare dane samo to joj je i ostalo, sjećanja. Prisjećanja na slike iz nekog drugog vremena i nekih drugih mjesta.
Na jednu sasvim drugačiju čokolateriju.....

Ljubav sa okusom čokolade 🔚Where stories live. Discover now