Ljubav sa okusom čokolade 🔚

XIV Bitan je trenutak

Olten, vila Kaserovih

Luca je imao osjećaj da bi mogao iskoćiti iz vlastite kože, od dana kada je sreo Sarah na aeorodromu. Nije je u stanju izbaciti iz glave, ali baš nikako.
Njeno lice, hod, kosa i njen pogled  izranjaju mu pred očima konstantno bez upozorenja, i bez nekog posebnog razloga. Jednostavno se ugnjezdila u njegovim mislima, i izgleda da nema namjeru tako lako ga napustiti.

Ne može samom sebi objasniti zašto baš  sada u njemu vriju  toliko jaki osjećaji. Tako su se iznenada probudili u njemu, da silinom uragana, sa namjerom da ga razmeđu u potpunosti.

Nije znao kako se njegov hard tako urušio pod silinom ljepote i energije koja je isijavala iz Sarah.  Zarekao se da poslije one bolne epizode sa Alex, sebi više nikada neće dozvoliti da se tako osjeća te da mu se netko uvuče pod kožu.

Do sada mu je to išlo jako dobro. Već osamnaest godina sve što se dešava u njegovom životu po tom pitanju, svodi se na brzoplete avanture bez stvarnih i dubljih osjećaja.

Po čemu je onda ona bila toliko drugačija? Toliko da se uspijela probiti kroz silne slojeve koje je godinama tako vješto omotavao oko sebe.

Sada je u jedno bio sasvim siguran, ako se nekome ne povjeri, on će da poludi.

Nažalost Ben nije tu, a Jan ne dolazi u obzir. David ima previše svojih briga sudeći po njegovom jučerašnjem izgledu kada ga je dočekao na aeorodromu.

Ne preostaje mu nitko drugi osim mame Lucinde, ali možda je tako i najbolje.

~Došlo je vrijeme da joj otvorim dušu, a ako će itko znati šta da radim onda je to ona. Njena mudrost i pronicljivost uvijek su me dobro vodile kroz život, tako da vjerujem da će tako biti i sad.

~ Bio je užasno nervozan kada je pokucao na vrata njene sobe i otvorio vrata sa pitanjem:

- Mamma mogu li da uđem?

- Oh Luca, pa ti si se vratio?
Uđi dječaće moj, samo uđi, mogu ti reći da sam se zaželjela tvoga lika.
-Oprosti mamma,ali znaš mene i moje mušice.
-O da znam i to predobro dragi moj, a sada reci što te to toliko izjeda?
-Kako si znala?
-Oh pa do sada si  već trebao naučiti da vas ja sve dobro poznajem i da znam kada sa mojim momcima nešto nije u redu.
-Da zato se papa ponekad znao šaliti da si vidovita.
- Ne nisam vidovita, samo jako dobro primjećujem stvari i osobe oko sebe.

- Znam mama, i doista te trebam, trebam tvoju mudrost, a nadasve trebam tvoj savjet šta da radim.

-Reci mili moj djačaće.

Nakon što je ogolio dušu pred njom pokušavajući se izboriti sa bolnim uspomenama, koje su tog snažnog muškarca tjerale  na suze, čekao je zabrinuto gledajući u njene pronicljive oči.

Šutjela je dosta dugo, ili se barem njemu tako činilo, a onda je progovorila blagim glasom.

"Dragi moj jesam li ti ikada ispričala o žrtvovanju koje je činio tvoj otac da bi ostvario našu ljubav. Znaš li da godinama nije pričao sa svojom porodicom zbog ljubavi prema meni? Zbog ljubavi za koju  tada nisam ni znala da uopće i postoji.

O da, ja sam njega  voljela  od prvog trenutka, kada sam spustila pogled na te njegove oči, najljepše oči koje su postojale na ovom svijetu. Iste one koje sada nosite ti i tvoj brat.

Ipak on nikada nije dao naslutiti da je zaljubljen u mene. Bilo je očigledno da sam mu draga, ali kako je vrijeme odmicalo, sve sam više imala dojam da sam mu  bitna samo kao prijateljica ili čak kao sestra.

Uvijek se ponašao zaštitnički prema meni. Naravno takav je  i nastavio biti,  sve do dana svoje smrti, on me je uvijek štitio.

Ponekad bih rekla čak i previše, a sada bi dala sve na svijetu da samo još jednom mogu osjetiti taj njegov nagon za zaštitom.