Ljubav sa okusom čokolade 🔚

II Sjećanja i susreti

Jutro je. Dječak od nekih trinest godina leži u bijelom krevetu ne baš udobnom. Osluškuje prirodu i osjeća povjetarac na licu i u svojoj gustoj crnoj kosi. Samo osjeća jer svuda oko njega je mrak, već mjesecima, ali utješi ga to da još uvijek diše, ali samo na tren. Ustao bi, ali strah u njemu još uvijek je pretežak za njegova mlada pleća. Volio bi odagnati strašne scene koje su ga pratile svakog trenutka. Sve sto je vidio učinilo je da sazrije preko noći, a mrak ga je gušio i gurao u dubine. Jedino sto ga je držalo na površini su siječnja. Htio bi sve zaboraviti osm svog i ena kojim se ponosio , lica voljenih bića i mirisa čokolaterije. Kada b emocije koje su ga preplavljivale postajale suviše teške , sa ljubavlju se sjećao svog oca Giuseppea. On je bio njegov idol , za razliku od mnogih drugu iz njegovog kraja on je bio vrlo nježan otac. U toploj i mirisnoj čokolateriji , pjevao bi i plesao dok je smišljao šta bi novo smiksao, i kako bi iznenadio nepca svojih mušterija. 

Od kada je saznao da više nikada neće moći gledati ljepote svitanja, pjenu mora, prelijevanje tople čokolade u modlice te spoznaja da je sam samcat ostao na svijetu , mrak u očima je bio ništa naspram onog koji se skupljao unutar njega. Onda se uz cvrkut proljeća u njemu probudilo jedan mali tračak nade. Jedno kratko malo sjećanje je izmgoljilo na površinu. Prizor kako njegova mlada šesta Elena i papa trče ka gustoj šumi i snježnim planinama koje su vodile ka Švicarskoj. Tog jutra je njegovo već mjesecima mrko lice poprimilo blaži izraz, a to je primijetio dječak Lorenzzo koji je ležao pored njega. Po prvi put tog jutra se ohrabrio da mu se obrati. Lorenzzo je izgubio mnogo u ratu kao i Mario tako da uskoro su postali nerazdvojni. Razumjeli su jedan drugog. Onda se za Lorenzza desilo malo čudo, ono kojem se i Mario nadao.
Bio je to jedan topao Aprilski dan, a on koji nije vidio, čuo je odjednom vrisku i ciku, izmiješane zvuke sreće i tuge. 

Pored Lorenzzovog kreveta su se čula tri nova glasa, jedan pomalo grub muški glas samo je tiho ponavljao Va benne, Va bene i tiho plakao. Druga dva glasa su pripadala, bio je u to sto posto siguran djevojčicama. Jedna je bila jako mala jer je još tepala, a druga je možda imala šest ili sedam godina, nije mogao biti siguran. Od tog dana dolazili su svaki dan da obilaze njegovog drugara, a on ga je uvijek uzimao pod ruku i vodio na šetnju po holovima koliko su smjeli i mogli, jer rat je još uvijek trajao i sve je bilo u haos. Ipak oni su stvorili neki svoj mali svijet, i kada je stigao dan da izađu iz bolnice djed Tomas nije htio ostaviti Maria samog, znao je čije je on dijete i mnogo je poštovao porodicu Belini. I tako je mladi nevjerovatno lijepi , ali slijepi dječarac otišao živjeti sa Lorenzzo , njegovim sestrama i djedom.

- Djeda, djeda opet si odlutao mislima. Slušaš li ti mene uopće ? 

- Da Marija dušo slušam, slušam.

 Aha , al malo sutra, al neću se ljutiti. Zovem te da te napomenem da nona Lucinda očekuje da joj se javiš na Skype večeras u osam sati. Želi da te čuje i vidi , nedostaješ joj mnogo. Znaš da jedva čeka proljeće da krene za Italiju, i to znaš kojim putem, i niko je ne može odgovoriti. 

- Tvrdoglava je kao kakav asino, uhhhhhh.

- Como tu nonno , como tu , smijala se Marija.

- Znaš da ne volim te novotarije. Šta ću kad sam slijep kao šišmiš.

- Eto , opet se zezaš na svoj račun.

- Šta bih drugo cvijete moj, pa kako bih izdžao sve ove godine bez malo šale i humora. Uostalom tako sam osvojio tvoju nonnu. 

- Djede mislim da si ti uspio sa mnogo više od humora. Voljela bih da se možeš vidjeti bar na tren mojim očima nonno. Dok je to govorila te divne krupne zeleno-smeđe oči bile su pune suza.
Djed je bio nevjerovatno lijepi za muškarca, a David Leo je mnogo ličio na svog djeda ujku. Više nego li su ličili njegov otac Ben ili stric Luca. Vjerovatno je i to bio jedan od razloga zašto je nona Lucinda tako slaba na njega.

Ipak ma koliko je nonno bio lijep, njena nona je još uvijek bila najljepša žena koju je vidjela. I u starijim danima sa sijedima zračila je nevjerojatnim sjajem i elegancijom.

- Nonno, znaš uvijek sam se pitala ,kako si ti mogao znati koliko je nona lijepa?

- Mila posmarao sam prstima, osluškivao i osjećao kroz mirise, kao što kušamo novi okus čokolade. Dopustio sam da me sve njeno obavije i polako se upije u mene. Dozvolio sam mila da duša i srce gledaju dublje i više nego bi to mogle bilo koje oči. Zapamti to mio cuore. Gledaj sa onim što nosiš unutar sebe, vanjština nije toliko bitna, traži mnogo više od toga i jedino tako ćeš pronaći sreću.

- I najdraža moja piccolina , bez tuge perfavore.

- Samo malo, imam pravo na to i meni mnogo nedostaješ. 

- Nonno?

- Si bellisima, reci mila. 

- Znaš da te ja volim najviše, više od svih tamo, malih ili velikih "magaraca" Belinijevih.

- Da, tesoro mio , znam , oduvijek i zauvijek.

E kada smo kod magaraca i tvrdoglavosti, ide li Leo na Novogodišnju proslavu Gerardovih?

- Još se ne zna, ako nona Lucinda ne uspije da ga nagovori , nitko neće.