Ljubav sa okusom čokolade 🔚

XIII Iznenađenjima nikad kraja

Ilheus, 2020

David i Elena čekali su da se i zadnje vreće kakaa utovare u teretni avion kojeg im je don Jose obezbjedio. Konačno će moći krenuti kući. Ranije toga jutra pozdravili su sa seljanima uz mnogo emocija i zahvalnosti, te su obećali da će ih posjetiti i donijeti im malo proizvoda iz fabrike nonne Lucinde.

Malo mamurni od sinočnjeg ispraćaja teško su prihvaćali upornost gospođe Fride da ih nikako ne pušta otići bez doručka. Po Davidovom mišljenju, isti je bio prava gozba, a sada mu se stomak bunio zbog toga.
- Nisam se trebao ovako prejesti.

-Pa i nisi, jeo si kao da ti je to ne daj Bože zadnji obrok, peckala ga je Elena.
-Pa bolje i to nego da jedem kao ptičica poput tebe, reče uz osmjeh David.

-Ma inače ne jedem tako malo, ali uzbuđena sam zbog povratka. Sretna sam što smo sve uspijeli obaviti u roku, reče ona pravdajući se pomalo.

-Znam, znam, i ja sam jako uzbuđen i jedva čekam da se vratimo, pa da krenemo u proizvodnju.
Elena ga je gledala ispod oka dok je pričao sa pilotom i dogovarao zadnje detalje sa njim i nije mogla da vjeruje kada je čula da on tečno govori portugalski.

- Koji je to mangup, pa ne mogu da vjerujem ,a kada smo bili u selu, tražio je da mu sve prevodim. Lisac jedan, ima da mi odgovara za ovo.

Konačno je sve bilo spremno i oni su se ukrcali u teretni prostor. Pilot im je dao posljednje instrukcije i otišao na svoje mjesto. Uskoro je prostor zavribrirao od buke motora. Kada je pilot pokrenuo avion oni su se izgubili svako u svojim mislima.

David je razmišljao o novoj liniji čokolade i kako će se nona Lucy iznenaditi kada shvati o kakvoj se čokoladi radi.

Elena je razmišljala kako će se stvari u vezi njih dvoje nadalje razvijati, kada konačno dođu na poznato tlo. Znala je da je Itabuna, taj mali komadić raja, povoljno djelovao na oboje i da su se oboje dobro zanijeli. Međutim sada se valja vratiti u stvarnost. Kada se avion digao u visine, a vibracija i buka prestale David je bio taj koji je prvi progovorio.

-Mislim da bi sada mogli da nastavimo razgovor koji je prekinut zbog kvara aviona, kada smo letjeli ovamo.

- Koji razgovor?, Elena se pravila naivnom.
-Znaš ti dobro, ali ako treba podsjetit ću te.
-Ne, nema potrebe za tim, mislim da ne bi smo uopće trebali da se vraćamo na tu temu.

-Ali zašto ne?, da te možda nije strah nečega, reče on sa pomalo ciničnim osmijehom na usnama.

-Ne Davide nije me strah, i ne moraš da se keziš tako. Ja sam iskreno mislila da smo to riješili.
- Oh, ali mene jako zanima šta te je uspjelo onoliko naljutiti?

-Znaš ti dobro zašto sam se naljutila, ne moraš da budeš baš toliko okrutan i toliko insistiraš na tome.

Uostalom ja bih voljela upitati tebe nešto sasvim drugo, što nema veze sa Mojom ljutnji, istakla je i vješto prebacila lopticu na njegov teren.

-Reci, znaš da ću ti uvijek direktno odgovoriti.
-To ćemo još da vidimo, reče sad ona sa prizvukom sarkazma u glasu.

Dakle na aeorodromu sam te čula kako sa pilotom pričaš na tečnom portugalskom, a u selu si tražio da ti prevodim, zašto!?
-Oh odao sam se, nije mi bila namjera.

-Ej, hajde bez izmotavanja.
-Pa dobro, htio sam da mi uvijek budeš u blizini, da budemo što više zajedno.

- Inponovalo joj je što je čula, ali još nije bila u potpunosti zadovoljna odgovorom.

Pa dobro, ali zar ne misliš da bi se neke stvari malo brže riješile da si i ti sudjelovao u razgovoru, a ne da si samo kao kakav gotovan čekao da ti ja sve prevedem, i obrnuto.